Davorin Bogović u zadnjih petnaestak godina luta scenom tražeći se. Najveći uspjeh u samostalnoj karijeri sa svojim Bogovićima imao je tvrđom obradom pjesme "Je t'aime... moi non plus" koju su u originalu pjevali Serge Gainsbourg i Jane Birkin. Taj uspjeh nije dosad uspio ponoviti. Prošle godine u šestom mjesecu svirali su kao predgrupa na koncertu legendarnih Dropkick Murphys gdje su, koliko pamtim, odsvirali neke pjesme s novog albuma. I tad se čuo zaokret u tim pjesmama prema sporijem tempu i srednjoj struji. "Stalna na tom svijetu samo mijena jest", rekao je svojevremeno Petar Preradović. Nažalost, Rinčijeve Mijene nisu u njegovoj glazbi napravili neke zdrave pomake već su samo pogoršale stvari. Davorin je jedan od najzabavnijih i najiskrenijih glazbenih vokala. Njegov šarm i karizmu uspješno je preuzeo i Davor Gobac i koliko ih god obojicu smatraju šašavcima, to su izuzetno inteligentni ljudi. Bogovićev vokal ovim albumom nije ispoljio njegovu karizmatičnost. Reći da su pjesme, čiji je najvećim djelom autor Boris Hrepić Hrepa loše, bilo bi potpuno pogrešno, ali isto tako nisu za senzibilitet kojim raspolaže prvi pjevač Prljavog kazališta. Ima puno pjevača kojima bi ovakav rock za ugodno starenje sjeo kao budali šamar, ali Rinči nije jedan od njih. Naravno da ima iznimaka poput "Pazi" koja ima taj druk koji Bogoviću leži. Bogovićev raspon glasa uvijek je bio skroman, ali nadograđivao ga je jajima.



Možda ga baš zato nikad nisam htio vidjeti u pjesmama gdje fali direktnosti, pa čak i u pjesmi sa snažnim refrenom "Krenimo" nije me uspio uvjeriti da ćemo igdje krenuti. Neno Belan gost je u pjesmi "Prike" koja je identična pop senzibilitetu koji je napravio s Massimom u "Zar više nema nas" ili pjesmi "Kurve" koju pjeva s Dalekom Obalom. Rekli bi naši ljuti: "isti gnjurac, drugo pakovanje". A od tri navedene ova s Bogovićem je možda i najlošija.

Činjenica je da kod nas fali kvalitetnih srednjestrujaških ploča s komercijalnim udarom, ali nekako mislim da je to prošlo svršeno vrijeme. Jer iako je Bogović blizu, pa i bolji od onog što danas rade Parni Valjak, Prljavo Kazalište ili nekad Daleka Obala, to nije on. I profesionalno odrađen album i vrlo dobra produkcija to ne mogu sakriti. On je punker iz našeg djetinjstva koji bi i dan danas kroz takve pjesme bio ponajviše svoj.



Bogovićev šarm posebno pri pjevanju bržih pjesama buntovničkog karaktera uvijek je dolazio do izražaja, dok balade nisu bile njegova furka. Osim tog, krajem sedamdesetih i početkom osemdesetih on i Houra zajedno su disali. Zato i pjesme koje je Bogović pjevao na tri albuma i nekoliko singlova Kazališta ostavljaju dojam sigurnosti u kojem Bogović interpretira pjesme kao da je kompletan autor istih. Zato i nisam sretan što nije to ponovio s pjesmama ovog albuma, gdje je više onaj reproduktivni faktor, surogat majka koja solidno odrađuje posao.

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 17/04/2015