home > mjuzik > The Day Is My Enemy

kontakt | search |

THE PRODIGY: The Day Is My Enemy (Take Me To The Hospital/ Coocking Vynil, 2015)

Sniman pune četiri godine od konca 2010. do konca 2014. sa čak 6 producenata, komercijalno underground čudo se vratilo u punoj snazi!

The Prodigy su mnogo izgubili na zadnja dva albuma "Always Outnumbered, Never Outgunned" (2004) i "Invaders Must Die" (2009, oba su bila UK no.1), ali osim tri-četiri singla poput "Girls" (UK no.19), "Omen" (UK no.4), "Warrior's dance" (UK no.9) ili "Take me to the hospital" (UK no.38), teško se sjetititi bilo koje druge pjesme, ionako nisu ostale u pamćenju kao prethodni singl "Baby's got a temper" iz 2002. (UK no.4) kada su napravili svoj posljednji značajan angažirano-punkerski komad na temu kravljeg ludila. Imali su svojevremeno sjajne video spotove s trip-halucinacijama big beata nadmećući se s The Chemical Brothers i neponovljivim Primal Scream (nenadmašan album "Exterminator", 2000.), odlično su si posložili u glavi relativnost uspjeha razabravši klimu techna, trancea, punka, hardcorea, gabbera, synth-popa, madchester-pop hira i ravea, pružili su dva nezaboravna generacijski važna albuma "Music For Jilted Generation" (1994) i ""The Fat Of The Land" (1997) s brojnim hitovima, ali nikad, vrlo slično kao niti Roxy Music i Bryan Ferry nisu uspjeli u USA. Možda je i logično da za ovakvu vrstu hrabre i napredne pop glazbe postoji izraz 'nije bistro za Amerikance', kao što je i sam Ferry izjavio sredinom dalekih 70-ih.

Prije 15-20 godina album The Prodigy se čekao sa strepnjom, posebno "The Fat Of The Land" najavljen strašnim singlovima "Firestarter" i "Breathe" (oba su bila UK no.1), no danas je situacija skroz drugačija. The Prodigy se kao i sve ostale velike zvijezde bore zadržati fanove, shvatili su da je vrijeme velikih zvijezda poput Stonesa, Zeppelina i Nirvane past-time, te jedino čime mogu zadobiti pažnju javnosti jesu konkretne pjesme s jasnim porukama, čak i zakašnjelim, ali fikcija trenda i stila kojeg su stvorili je ostala ista.
[ Prodigy (band) 2015. ]

Prodigy (band) 2015.

Liam Howlett, glavni organizator i jedini pravi muzikant u bendu oboružao se s 20-tak gostiju na raznim instumentima, te je napravio zanimljivi glazbeni koktel uronivši u svakodnevnicu bivših rave/techno generacija koje još dan danas postoje na tulumima odvijajući se po serijalu - počinje nakon ponoći, završava u zoru, a nastavlja se after-partyijem duboko do podne. Najmanje 12 sati tuluma uz pravi seks, droge, stimulanse, alkohol, održavanje koncentracije psihičkog stanja svijesti 'menjamo dan za noć' (EKV), mrzeći dan i svijetlo sunca kao vampiri. Ustvari, The Prodigy jasno upiru srednji prst kapitalističkom sistemu - neću da vidim vaše sunce, neću da radim za bijedne pare, ne zanima nas vaša poltronska nametljivost ulizivanja u stražnjicu bogatih velikaša i politikanata, ne zanima nas niti da takvi ljudi slušaju našu glazbu na radiju. Uostalom, The Prodigy se vrlo rijetko može čuti na radiju. Oni jesu kristalno čist underground bend s enormno popularnim pjesmama.



Nekoliko pjesama ovdje direktno lupa u glavu poput naslovne "The day is my enemy" u kojoj na vokalu gostuje Martina Topley - Bird, pomalo zaboravljena pratiteljica Trickyija u nekim ranim sjajnim albumima, zatim energična "Nasty" (prvi singl) s animiranim video spotom o tradicionalnom engleskom lovu na lisice koji ustvari poput Sex Pistols ili The Clash aludira na drskost brutalnosti i beskurpoloznosti uštogljenog univerzalnog klasicizma. Ubijajmo lisice (i slične vrste), one su ništavilo ovog društva, zaraza, opća bolest hranidbenog lanca, tj. mogli su komotno reći 'ubijmo siromaha', onog koji se bori za svoj život, ali je nekim veterinarski provjerenim metodama označen nepodobnim za široku zajednicu kapitalističkog društva baš upravo poput lisice. Ubij ga. Mi smo najjači, najbogatiji na svijetu, mi radimo s tim svijetom što god hoćemo. Ljudi se plaše lisice, ona nosi bijesnoću našim kućnim ljubimcima koje redovito cijepimo, ma nemojte mi reći. Zadnji slučaj bijesnoće, koliko mi je poznato, barem na ovim našim područjima kod čovjeka zabilježen je 1962. godine. A nitko se ne obazire na, recimo 'leteće štakore' - golubove koji su opasniji prenosnici bolesti od lisice. Ili na slatke male vjeverice. I one su latentni prenosnici bijesnoće. Spot je u određenu ruku i parodija na crtić "Nasty, nasty/Triple X-rated" kojeg obožava moj klinac. Znaju The Prodigy tko im je sve publika...



Howlett je vrlo inteligentan muzičar i scenarist, pa umije uložiti mnoge vrsne fikcije da obogati album, recimo da mu je na našim prostorima vrlo blizak MiKKa iz DreDDup (više puta je izjavio da su mu The Prodigy osnovni uzor), pa se tako ovdje nalaze totalne hardcore obarače "Rebel radio", "Ibiza feat. Sleaford Mods", nešto 'laganiji' instrumental "Destroy" (sjetite se kako su Killing Joke i Simple Minds radili neke znamenite stvari prije 30 i više godina, ma to je isto), a još jedan singl "Wild frontier" nastavlja ovu seriju odličnih pjesama, nabrušenih i nabijenih tempovima kao da su The Prodigy hardcore techno bend, što ustvari i jesu kad se gleda u domeni žanra. Možda čak i najpopularniji i najznačajniji hardcore bend na svijetu. Primjerice, nositi majicu s njihovim natpisom nije stvar zadrte seljače iz Kaća ili Grubišnog Polja, ovdje ima materijala koji bi svakoj seljačkoj duši svatko iole pametan mogao sasuti u lice, ali čisto sumnjam da će itko barem otprve shvatiti sjajno učešće gitariste Rob Holidaya (gledali smo ga s The Young Gods u KSET-u) u pjesmi "Rok-Weiler" koja govori o vrlo sličnom sindromu britanskog paora u glavi.



Kroz red raverskih melodija synthova, moćno nabijenih plesnih ritmova, mnoštvo dovitljivih pop manira, pa čak i balkansko-orijentalnih samplova gajdi, gusli, saksofona i sopila u dvije teme "Get your fight on" i "Medicine", te naravno miš-maš vodećih vokala živog vražićka Keith Flinta i tamnoputog Maxima, te nekolicine gostiju (Sleaford Mods u "Ibiza" i 26-godišnji Flux Pavillion u "Rhythm bomb"), jasno se uočava da je album rađen strateški smišljeno, koncizno i relativno ujednačeno. Ništa se nije prepustilo slučaju eksperimenta, koketiranja s kurentnim žanrovima (kao što je bio slučaj na zadnja dva albuma), tko zna koliko dugo su se preslušavale prve matrice, vršilo oblikovanje, dodavanje ideja, oduzimanje nepotrebnih ili nejasnih sitnica i obavljalo produkcijsko peglanje ovih 14 pjesama sve dok, prije svega Howlett nije bio zadovoljan s realizacijom i dao im zeleno svjetlo da mogu ići na album. Tako se radi pravi posao. Pusti stvari da odleže, sviraj ih na koncertima i vidjeti ćeš što valja, a što ne.



Za četvrti singl odabrana je još jedna razarača - "Wall of death" s kojom završava album snažnim gitarskim mantrama i bombastičnim, no ne i frenetično urnebesnim big beat ritmom, a prateći spot je još i najbolji prikaz urnebesa koji vlada na njihovim koncertima. Naravno, tamo postavu upopunjavaju gitarist Rob Holiday i bubnjar Leo Carbtree, pa sve ovo uživo ima još bolju čar energičnog dekora s kombinacijom analognog zvuka.
[ Prodigy (Keith Flint) ]

Prodigy (Keith Flint)

Album je u kompletu nabijen konfrontacijski beskompromisnim toljagama i sirovošću lirskog izraza, prkosan je i prgav, šamara sve po spisku što se ovoj trojici ne dopada u britanskoj i svjetskoj dekadenciji i socio-društvenim rezonima. Pjesmama napadaju poput krvožednog lovačkog psa (nikako poslušnog aportera koji donosi pljen), pa makar su danas gospoda u srednjim godinama i k tome uvaženi miljunaši, još uvijek znaju i mogu pljuvati turbo agresivno, drsko, opako i manijakalno. Čak su gnijevni i prema DJ kulturi ("Ibiza" sadrži tok svijesti o pomodarstvu, čudo da nisu spomenuli Zrće, hahaha!), a u suštini, napravili su toliko zapaljive pjesme koje djeluju da će samo na nečiju neopreznu iskru eksplodirati u ogromnim razmjerima odašiljajući vatromet kilometrima naokolo. Sreća ih nije pomazila s prva dva singla (prvi se jedva jedvice ugurao na UK no.100, a drugi na ponižavajući UK no.138), ali goriva za put do vrha ovdje nesumnjivo ima. Vraćaju se tamo gdje im i jeste mjesto - među velikane našeg doba.

A kako su im drugi i treći album bili savršenstvo žanra, "The Day Is My Enemy" po svim svojim karakteristikama zaslužuje da im se približi. Barem na treće mjesto, ako ne i više.

Naslovi: 1.The day is my enemy, 2.Nasty, 3.Rebel radio, 4.Ibiza feat. Sleaford Mods, 5.Destroy, 6.Wild frontier, 7.Rok-weiler, 8.Beyond the deathray, 9.Rhythm bomb feat. Flux Pavillion, 10.Roadblox, 11.Get your fight on, 12.Medicine, 13.Invisible sun, 14.Wall of death

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/04/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Si kak jen

OGENJ: Si kak jen (2020)

| 10/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: White Lazy Boy, EP

MELVINS & MUDHONEY: White Lazy Boy, EP (2020)

| 06/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Hindsight

EMMURE: Hindsight (2020)

| 30/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Tied To Our Screens

.UPSET: Tied To Our Screens (2020)

| 29/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Angel's Breath

ANGEL'S BREATH: Angel's Breath (2020)

| 24/06/2020 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*