Ska Fever je program koji se još od prošle godine u suradnji sa Skaville Bookingom održava u klubu Attack. Danas (08.04.2015) će na toj pozornici na kojoj su kroz godine već prošla mnoga renomirana ska imena gostovati Soul Radics, osmeročlani band iz Nashvillea na svojoj drugoj europskoj turneji. Kako to obično biva, bend na prekooceansku turneju ne ide praznih ruku - osim instrumenata i merchandisea, donose sa sobom i novi album. Taj se uradak zove Big Shot, izašao je 27.03., i mene je dopala čast da vam o njemu pokušam prozboriti koju suvislu.

Znači, Soul Radicsi sviraju ska. Ako ste pročitali ovu rečenicu i prva vam je asocijacija bila Streetlight Manifesto ili Reel Big Fish, asocijacija vam je potpuno kriva. Soul Radicsi sviraju tradicinalnu ska glazbu koja priziva duhove nekih boljih ska vremena, upakiranu u malo modernije aranžmane i produkciju. Ovo, dakle, nije album uz koji ćete se naskakati poput manijaka, niti kakva tinejdžerska veselica za udariti brigu na veselje. Ne, ovo je sasvim ozbiljan, zreo proizvod ljudi koji su vjerojatno svjesni da im ima i lakših načina za dokopati se slave i novca (pogotovo u Americi gdje ljudi žive u uvjerenju da ska nije postojao prije Operation Ivy), ali furaju ovu priču iz ljubavi. Blefiram, ali zakleo bih se da je tako. Jer, poslušate li ovaj album, moći ćete primjetiti sve te slatke male instrumentalne međuigre kojima kao da nam žele poručiti da neizmjerno uživaju u onom što rade. Ovo nije sintetički, generični hopa-cupa ska album na kojem svaka pjesma podjeća na prošlu, ovdje je sve jako detaljno promišljeno i razrađeno, na zadovoljstvo naših osjetljivih ušesa.

Način na koji im uspijeva zadržati pozornost slušatelja kroz svih 11 pjesama je vrlo jednostavan - stalne promjene. Taman kad vas uljujkaju u kakvu slatku rocksteady baladu, razbude vas nešto bržim pumpajućim ritmom nošenim puhačkom sekcijom, a već u slijedećem trenutku prebace u skinhead reggae đir koji zvuči kao s kakve stare Trojan kompilacije. Dodajte u to dašak motown soula i prstohvat swinga, i imate recept za vrlo ukusno izdanje koje zasad stoji rame uz rame s novim Hub City Stompersima u borbi za ska album godine. Godina je još mlada, doduše. Ali album je jeben, to je bila poanta. Produkcijski je maestralno odrađen, svaki ton čujemo besprijekorno. Glavna snaga, lice benda, je pjevačica Dani Radic (odatle valjda Radics?) koja je mene osobno svojom vokalnom interpretacijom na pojedinim pjesmama uspjela naježiti. Dominantne su i klavijature, pogotovo u sporijim komadima (kakvih je dosta) kada znaju odlutati u neslućeno virtuozne vode. A i gitarsitičkih je eskapada neuobičajeno puno za jedan ska album. Ma, sve je to skupa jako jako dobro podmazano.

Bend je od izdavanja svog prvijenca Down To The Hall 2012. godine pa do danas odsvirao bezbroj gigova i nastupao kao prateći bend legendarnim jamajčanskim izvođačima (tako im piše na stranici, ja nisam uspio naći o kome se točno radilo) i to se osjeti, svirački napredak je očit. Sazreli su. Album sam, prije pisanja recenzije preslušao 7-8 puta. Da sam ga preslušao jednom, moj bio dojam bio potpuno drukčiji - na prvu mi nije sjeo. Iznenadilo me koliko je sporiji i "bezličniji" od svog prethodnika. Ali, svakim su mi se novim slušanjem otkrivale nove tajne - simpatične puhačke solažice, dovitljivi stihovi, ubojite bas dionice i mnogi drugi aranžmanski zahvati koji daju do znanja koliko je ljubavi i pažnje usađeno u ovaj album. Jeste li za malu šetnju kroz pjesme? Shvatit ću to kao "da".

Uvodna je stvar Walk Your Own Line, i tu se odmah pari iz svih cilindara. Dani zvuči kao neka soul diva iz šezdesetih, a svaki instrument ima neki svoj trenutak, svoju solažu ili prijelaz dovoljne da nas zaokupe i zaintrigiraju. Jao, ovaj je album odličan dokaz kako dobar sound ima neopisivo važnu ulogu, uz ovako dobru produkciju, slušalo bi se s lakoćom i puno goru muziku. Pjesma ima vrlo dobre stihove koji šalju izrazito individalističku poruku i daju nekoliko jako vrijednih i točnih životnih lekcija. Lijepo je čuti da ska bend može pjevati o ponosu i dostojanstvu bez da se laća klasične skinhead terminologije - općenito, na svim pjesmama prilično dobro izbjegavaju tekstualne klišeje. Što je rijedak slučaj u ovoj muzici i, naravno, za svaku pohvalu. Slijedeća je pjesma klavijaturama vođena skinhead reggae ljubavna igra imena Chance To Be With You. Na njoj gostuje sveprisutni Boss iz Upsessionsa koji u svom prepoznatljivom stilu donosi erotsko-ljubavni prizvuk i čini ovu pjesmu uzbudljivom.

Prva prava ska stvar na ovom nominalno ska albumu je One Time, neopisivo catchy pjesmica u kojoj glavu riječ preuzima puhačka sekcija, a Dani nam pjeva o ljubavi koja je nekad bila a sad se spominje. Za ovu su stvar prije koji dan objavili i spot, što je logičan potez jer je zabavna i tjera na ustajanje iz stolice. Really A Mess je lijena rocksteady balada u kojoj žena zvuči neopisivo predivno. Znači, to je taj trenutak u kojem se ježite i hvatate za glavu (dobro, ja). Može ići rame uz rame s kraljicama žanra Phyllis Dillon i Doreen Shaffer, toliko savršeno zvuči. Slijedi pjesma Stay u kojoj Dani, ako sam ja dobro shvatio, preuzima stvari u svoje ruke na najjače. Otprilike ovako nekako - "Da se nisi maknuo od mene cijelu noć! Plesat ćemo, pit ćemo, i seksat ćemo se! A ako odeš, Rudy, vrištat ću i plakati i dovesti te neugodnu situaciju." Svi pretendenti na ulogu Rudyja iz ove pjesme neka znaju da Radicsi imaju slobodan dan nakon giga večeras, tako da se mladoj dami vjerojatno neće žuriti na počinak...

Središnja je točka albuma No Fool, najbrža i najbezbrižnija pjesma u kojoj klavijature zamjenjuje klavir a električnu gitaru akustična. I sve pucketa, zvekeće i skakuće. Teški hit! Na slijedećoj stvari Banzai, Dani pokazuje kako joj osim pjevanja nisu strane ni tehnike toastanja dok bend jama kao podmazan. I Wanna Know ponovno zvuči kao da svira Judge Dread ili Symarip. Teški Moonstomp. Tematski nam tu već postaje potpuno jasno kako je Dani bila sretno zaljubljena, ali više nije. I taman kad se ponadamo, eto nje već u slijedećoj pjesmi u priči kako se ne zamara s tim što joj momak radi i gdje je, jer zna da joj je vjeran. Stvar se zove My Baby's Mine i žanrovski najviše odudara od ostatka albuma - više je u nekom swing, jazz điru. Ništa zato, funkcionira kao odličan predah od jamajčanskih zvukova taman kad čovjek malo počne gubiti koncentraciju. Za zatvaranje albuma, Radicsi nam nude Mash Dem All u kojem pevaljka odjednom zvuči kao stari Rasta a i cijela stvar je groovy roots reagge, te dvoglasnu Thread koja je skinhead reggae pjesma s jakim soul/pop utjecajem, taman za bezbolan rastanak.

Dakle, ovaj album nema slabu točku. Ozbiljno vam kažem. Kada bih imao moć upravljati vašim postupcima, ja bih vam rekao da dođete večeras u Attack, poslušate bend i kupite CD. Ako to ne uradite, morat ćete se do kraja života nositi sa spoznajom da je bilo pametnijih od vas koji su si na vrijeme ugrabili ovaj komadić ska povijesti i čuli odličan bend u naponu snage. Možete li živjeti s tim?

ocjena albuma [1-10]: 9

ujak stanley // 08/04/2015