Nekih 17 godina nakon objave posljednjeg im studijskog albuma, SWERVEDRIVER se vraćaju s novim albumom. No, nije da sve ovo vrijeme nisu bili prisutni na sceni. imali su lagani hijatus od 1999 - 2007, no otada su u punom pogonu. Sviraju, objavljuju reizdanja, a čini se da su se zaželjeli i novih Swervedriver pjesama. Iako je glavni i odgovorni u bendu, Adam Franklin, svih tih godina snimao pjesme i albume, što pod osobnim imenom, ili kao Toshack Highway i Magnetic Morning, očito se zaželio i snimanja s matičnim bendom.

U, skoro pa originalnoj postavi, gdje su uz Franklina još bili i Jimmy Hartridge na gitari i Steve George na basu, umjesto Jez Hindmarsha, za bubnjevima se pojavio Mikey Jones, koji je s bendom od 2011. Za one koji su prespavali tih 20 i kusur godina unatrag, Swervedriver su britanski bend, koji su se dobro snalazili u gitarskoj psihodeliji s natruhama shoegazea i klasičnog popa, a taman kad su trebali postati nešto više od onog što su bili, a to je kultni obožavani bend, uslijedili su problemi s izdavačem i problemi u bendu te raspad, nakon ne dovoljno dobrog, za njihove kriterije, albuma "99th Dream".

I što reći nakon preslušanog materijala. Za njih vrijedi ona, što starije to bolje. Iako je možda prvi singl, Setting Sun, dao naslutiti da će se zvuk "novog" Swervedrivera vrtiti oko onog što je Franklin radio s Bolts of Melody. Dakle, nešto laganija repetitivna psihodelija prihvatljiva svačijem uhu, pa čak i radio stanicama, ako se prisjetimo Deep Wound koju su izbacili još 2013, a našla je mjesto na albumu, shvatit ćemo da neće biti tako. Deep Wound je jedna klasična Swervedriver pjesma, uz koju bi mogli zaključiti da su i nakon 17 godina uspjeli postići potpuno isti zvuk uz kakav su nas ostavili tada, pomalo razočarane što više nećemo slušati nove pjesme omiljenog benda.



Samo otvaranje albuma, uz Autodidact, vratilo me 20 godina unatrag kada sam doslovno živio na pjesmi Duel. Mogao sam je slušati u nedogled, satima, danima... I dan danas često posegnem za "Mezcal Head" albumom i vrtim ga. Sve mi se čini da će uskoro biti tako s "I Wasn't Born to Lose You". Pjesma, sama po sebi, ležerne je atmosfere s finim gitarskim rifom, no u sredini pjesme pretvara se u psihodeličnu fiestu, u kojoj sam se proonašao u ulozi glavnog lika s naslovnice albuma, koji je bacio noge kroz prozor automobila vozeći se užarenom američkom pustinjom.

I tu dolazimo do višegodišnje Franklinove fascinacije automobilima i vožnjom iz čega proizlazi, a to garantiram, da je muziku Swervedrivera najbolje slušati u vožnji. Bez obzira da li voziš ili si vožen. Iz pjesme u pjesmu, iz atmosfere u atmosferu, i to sve s osmjehom na licu uz saznanje da su se Swervedriver vratili još bolji i još jači.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 10/03/2015