Kako bi se pravilno reklo za svirača banja/ bendža? Banjoist? Bendžist? Bendžaš, kao recimo orguljaš, harmonikaš, drombuljaš, berdaš, gajdaš? Kako god, ovaj ne toliko česti instrument, pogotovo u ovakvoj glazbi s avangardnim i eksperimentalnim jazz elementima svira Paul Elwood, američki kompozitor (rođen 1958.) i profesor glazbene teorije na univerzitetu u Sjevernom Koloradu (Greeley). Interesantno, njegov banjo ima 5 žica, a prateći orkestar je nazvao The Invisible Ensemble ne mareći mnogo za transparentnost ili neka pojašnjenja. Na njegovom webu čak nećete pronaći niti popis objavljenih albuma jer ga bije glas da je vrlo aljkav i nevoljko uopće pristao da mu se otvori internetski portal. Čudak.  Uostalom, umjetnici su takvi i nije ih mnogo briga za feedback.

Ovaj album je uradio s vrlo talentiranim glazbenicima - multiinstrumentalistima koji sviraju praktički sve čega se prihvate - klavira, saksofona, trube, kontrabasa, klarineta, vibrafona, akustične/ električne gitare, a za ritam je specijalno zadužen tamnoputi udaraljkaš Famoudou Don Moye iz čuvenog Art Ensemble Of Chicago po čijem je albumu "Nice Guys" iz 1978. i nazvan ovaj prilično opsežan rad koji bi nekad iznosio 2LP's format. Njih dvojica su se prvi put sreli 2011. na koncertu u Marseilleu i vrlo brzo okupili još troje francuskih muzičara s kojima je snimljen album protkan eksperimentalnim jazzom, natruhama 60-ih i 70-ih, zatim bluegrassom i folkom, a Francuzi su mu pridodali i duh kurentne francuske, vrlo zanimljive avangarde.

U obilju različitih instrumenata od kompletnog seta bubnjeva i mnogobrojnih udaraljki, do konvencionalnih glazbala kojima se održavaju ritmovi i harmonično posložene melodije, gotovo redovito iskače Elwoodov banjo sa staccato improvizacijama, te premda se nakon avanturističkog uvodnog bluegrassa "Tru love" koji je čak i pjevan u kombinaciji muško-ženskog vokala ne bi mogla nazreti nikakva jazz, a još ponajmanje avangardna konotacija, stvari se polako zapliću kroz naslovnu "Nice folks" u kojoj mic po mic isplivavaju improvizacije električne gitare, primjese cabaretske glazbe, swinga, a onda se naglo prešaltava u jazz (post-be bop) i stvari postaju daleko zavrzlanije, dramatičnije i lucidnije kao da ovog desetominutnog početka niti nije bilo. Svatko od glazbenika dobiva svoje podulje solo role mješajući mnoštvo instrumenata, te kompozicije redovito kreću od neke, nazovimo banalnosti i pretvaraju se u nepredvidljive frakcije s abnormalnim smjerovima od recimo pjevanog i umjereno plesnog bluesa "Blue flame" ozarenog gradskim ponoćnim svjetlima koji prvo eruptira u jazz-rock s osebujno prljavom gitarskom distorzijom nastavljajući nizati saksofon, orgulje/ klavir tovarivši na sebe i središnji dio albuma s otkačenim temama "Steam powered aeroplane" koja djeluje kao da je proizašla iz neke lucidne fikcije s početka 20. stoljeća kad je očito pronalazak parnog stroja motivirao istraživače da ga oprobaju koristiti i za prve avione (hahaha). Zamislite tu scenu. Pilot i pomoćnik koji ubacuje ugljen u kotao strojarnice aviona. Koliku bi nosivost takav avion trebao imati za jedan let od 100 km? Pola tone ugljena? Kako bi se uopće podigao od zemlje? Ne zaboravite, nafta kao pogonsko sredstvo je otkrivena tek 1937. godine i korištena je po prvi puta u 2. Svjetskom ratu za napajanje Hitlerovih i savezničkih tenkova... No, posve iščašene skladbe tek slijede u de-kompozicijskom instrumentalu "The end of seventeenth street" gdje je sve pomahnitalo i gotovo raštelano, zatim world-musicu "Incident at Max's", inače najduljem komadu od skoro 8 minuta koji naoko počinje bezazleno, no pretvara se u transžanrovsku smjesu eksperimenata i slobodnih improvizacija sa stalnim promijenama gdje saksofonist i gitarist doslovce polude, formalno rečeno, kao da uopće ne prate ritam sekciju, a niti ritam sekcija njih, no na neki fantastičan način, svi se oni drže na okupu, taman toliko da ne ugaze u kakofoniju. "4 A.M. rue breuteuil" je od samog početka posve kaotična, skoro pa abrazivna i dakako najeksperimentalnija na cijelom albumu, taman za duboka razmatranja, ona koja su u sferi glazbenih istraživača i najintrigantnija. Psihodelična potka kreativnog sklopa ovog peterca došla je do potpunog fokusa prepustivši mjesto tišim i komornijim ambijentima (sax zvuči mračno skoro poput fagota), a ekipa na 'žicama' djeluje poput gudača koji izviru iz pozadine.

Zadnji dio albuma su nešto mekanije teme "Ivaravi" (ponovno world-music), gradacijska "Poets of Andalucia" i još jedna de-kompozicijska "Hydraulic" u kojima je Elwood dao samom sebi na volju da se kao autor izrazi na banju onako kako hoće skupa s gitaristom takoreći 'trgajući žice' u potrazi za novim zvukovima i rješenjima kako i kamo se glazba uopće može uputiti. Barem u ovakvoj formaciji vrsnih muzičara i kreativaca koji su skloni na različite opstrukcije s dužnim poštivanjem starih karakteristika. Jedino što na ovome albumu strši van svih konvencija jest gotovo acapella komad "Sally Ann" s konotacijama onog pretjerano napuhanog komercijalnog soundtracka "O Brother, Where Art Thou" (2000) s valjda najdosadnijim, najnezanimljivijim i najzamornijim glumcem svih vremena George Clooneyem (jedini jači i popularniji seronja u Hollywoodu prije njega bio je James Cagney, pokoj mu duši). Ovome albumu ovakve bedastoće baš i nisu potrebne, ali eto, Elwood je baš želio i ovakvih stvari na njemu, očito samo da proširi auditorij.

No i bez takvih sitnih ispada koji aludiraju i na komercijalnu stranu, ovaj album je kompletno zafrkantsko ostvarenje puno mašte i različitih aluzija na protekla desetljeća, odnosno Elwoodove otkačene prijatnosti i ekscentričnosti. Ne zamara, štoviše, veoma zabavlja, ponekad, u prvom djelu albuma je i veoma rasplesan i raspjevan s bluegrassom i folkom, muzičari koje je okupio su bez ikakve sumnje virtuozi, vjerojatno su se svi ukapirali nakon čašice-dvije i kako to kod pravih umjetnika biva, nije bilo niti najmanje poteškoće da ideje pretvore u ovakav vrlo zanimljiv, otkačen i zabavan album, prilično netipičan za Innova Recordings. Preporučam ga najiskrenije za blues i world-music fanove, te za one kojima avangarda sama po sebi nije dovoljna i smatraju da se u njoj još uvijek mogu jako lijepo naštelati melodije i plesni ritam. Ovaj estetik i očiti ekscentrik ima dušu za napredak glazbe koja mnogo zvuči i retrospektivno-eklektično, ali ima vraški dobar naboj da iz svega toga ostvari novotariju od koje se može ostati zapanjen. Nije čarobno i pretjerano stilski inovativno, ali je jako zanimljivo i neobično zabavno. U nekim trenucima i komercijalno. 

Naslovi: 1.Tru love, 2.Nice folks, 3.Blue flame, 4.Steam powered aeroplane, 5.The end of seventeenth street, 6.Sally Ann, 7.Incident at Max's, 8.4 A.M. rue breuteuil, 9.Ivaravi, 10.Poets of Andalucia, 11.Hydraulic, 12.Les fleurs de Castellane

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/02/2015