S omotom koji parodira Bowiev legendarni "Diamond Dogs" sofisticirano se smješka komična EBM glazba kakve barem u ovakvom izdanju i ne nailazimo često. Pogotovo ne na Slušaj najglasnije. Dalo bi se naslutiti kako je Zdeni u katalog uskočio neki europejski underground bend, tamo negdje iz, šta ja znam, Belgije, Italije, Švicarske, Britanije, Njemačke, možda i Kanade ili USA poput nekih sljedbenika Atari Teenage Riot ili prljavo nabrušenih unuka Cabaret Voltaire, Skinny Puppy, Front 242, VNV Nation, Das Ich, The Young Gods, Treponem Pal..., no iznenađenje je tim veće što se ovdje radi o sasvim nepoznatom identitetu projekta iz Zagreba. Po običaju, na omotu nema nikakvih informacija, ali dvije face koje se nalaze iza Bowiea su mi nekako vrlo poznate...
Album je kao prvijenac objavljen još u rujnu 2013, pretpostavljam u obliku downloada, no tek godinu dana kasnije, točnije pred konac 2014. je doživio i fizičko izdanje s tek jednom promjenom - novim omotom. Na originalnoj omotnici 2013. Zekoslav Mrkva je 'guzio' prašćića, jednog od likova iz poznatog crtića o tri prašćića. Sva sreća što ovaj, hipotetski nagađam, dvojac to isto ne čini Ziggyiju s Marsa, bilo bi prebrutalno i artistički neetično. Nego, mjuza je prilično uronjena u sirovi digitalizirani lo-fi s obiljem elektronike, hardcore tempova, buke, techno-gabbera, post-industriala, ali se primjeti da uz svu programiranu tehnologiju ovdje ima i mnogo analognog instrumentarija poput gitare, syntha, klavijatura i bas gitare, dok su vokali prljavi, otkačeni i vrlo bijesni, no iznimno upečatljivi i vrlo teško mi je bilo uopće raspoznati da iza njih stoje neki domaći urlatori s obzirom na tekstove (engleski jezik). Ti vokali su punkerski pjevni, relativno u akordima, melodični u odnosu na prgave, zajedljive i komične stihove što asociraju na brdo adaptacija u kojima se može prepoznati široki raspon varijacija na teme Disnijevih, Looney Tunes, Lionsgate/ Crest, Cartoon Network i inih animiranih filmova, starijih i novijih s izobličenim, pa i izopačenim smislom za uvrnute humoreske što se vitaliziraju preko individualnih preokupacija, frustracija i nekih apstrakcija ili nadrealistično komičnih društvenih kritika. Ne može se reći da su tekstovi čiste fikcije isto kao što su primjerice klasični crtići redovita metafora, personifikacijska basna ili duhovita zabava s višesmislenim značenjima. Ovom prilikom se u prvom redu nameću satire "Pro Bono Vox" (vrlo himnična), residentsovska zvrkarija "I'm not feeling very well", cabaretvoltaireovska "Party monsters" i još jedan himnični EBM/ synth-pop "I hate teenagers", te vedar rasplesani, naoko nevino-banalni humpa-cumpa synth-pop uvodnik "Prophit". Tko god da stoji iza instrumenata umije da zasvira punk, surf-dionice i lepršave laid-back pozadine na klavijaturama, 'pleteće' melodične basove, a bome i noiserski našpanan minimalizam "Please let me crash", pa i post-punk "Marry", te rani industrial "Bardot brutal" kao izašao iz nekog frakcijskog projekta Throbbing Gristle i Einsturzende Neubauten. Energija im je prioritet u skladu s cinično-grubom vokalizacijom i da je nekako drugačije, da ne kažem protkano gnjecavim glasićima kao što to umiju raditi naši bendići odrasli na brit-popu i indie-rockiću, ovo sve bi ostavljalo patetičan utisak igrarije. Pred sam konac albuma dolazi tek jedan naoko 'patetičan' komad, ali samo kao klavirski gothic uvodnik u snažno pomahnitali čekičarski techno/ rave-gabber "Ultimate breakup song", ali u principu, usput rečeno, ovdje nema ništa sa sumnjivom hipsterskom trendly furkom i hvala Bogu da je tako.
Samo puno duhovite punkersko-artističke izobličenosti s plesnom EBM podlogom za đipanje, poganje i skakanje do mile volje. Nakon ovakvog albuma sasvim je bespotrebno reći da se može ostati nezadovoljan i 'not feeling very well'.
Naslovi: 1.Prophit, 2.Candy kids, 3.Pro Bono Vox, 4.I'm not feeling very well, 5.Potrographer, 6.Party monsters, 7.No problem like my problem, 8.Please let me crash, 9.Marry, 10.Forgive me mommy, 11.I hate teenagers, 12.What do you want, 13.Sirens, 14.Bardot brutal, 15.Ultimate breakup song, 16.I sense death
ocjena albuma [1-10]: 7
horvi // 18/02/2015