Gledajući samo tekstove s omotnice ovog crnogorskog kvarteta iz Nikšića pomislilo bi se da je pred nama neki pop album s gothic poetikom, no kada se zavrti nekoliko uvodnih pržiona u moćno nabrušenom garažnom punk-rock elanu, uviđa se vrlo širok, pa čak i sofisticirano angažiran nadahnut potencijal glavne kreativne okosnice - bubnjara Srđe Simunovića koji je uz 'palice' zadužen za klavijature i akustične gitare. DST (društvo skrivenih talenata) su jedan od rijetkih bendova u kome se svi članovi okušavaju i kao vokalisti, barem prateći frontmenu Borisu Lješkoviću (Veljko Vučurović - gitara i Dragan Lučić - bas). Inače, postoje još od 1992. godine i imaju 1 demo i 4 albuma, već su u dobrim zrelim godinama, a kako ovaj album pokazuje, ovo im je, tek samo hipotetski nagađam s obzirom da ih prije nisam slušao, glavni pogodak karijere.

Lirika je za ovako žestoki stilski glazbeni izraz netipična i nepunkerska, no upravo ona daje posebnu draž svojim romantičnim mračnjaštvom na rubovima pesimizma i nihilizma prepličući svjetonazor bezperspektivnosti ovog otužnog svijeta s ponekim tračkom emotivnog raspoloženja s baladičnim konotacijama. Kroz 10 autorskih pjesama proteže se vješto zakukuljen socio-politički i društveni motiv o rušenju nekog idealnog, makar i imaginarnog svijeta smještenog u snove kojeg nagrđuju čudni ljudi otuđeni od stvarnosti, od rođenja žigosani lošom karmom nesposobni da se vinu u nebesa otkrivajući istinu o sebi, društvu, okolini i općenitom svijetu što srlja u bezdan neprekidno skretajući s glavnog puta. Dođe nešto kao potraga za sretnijim životom očito izgubljenom u nezahvalnim vremenima ubrizgavanjem individualnog samopouzdanja prevazilazeći bol, psihički nemir, frustracije i raznorazne iluzije metaforički stacionirane između sna i jave, pakla i nebesa, tamo negdje ispod neba 'na kome više nema sunca'. Pa niti onog vrelog, crnogorskog, slavenski južnjačkog.

Naizgled kad nakon dvije - tri uvodne snažne rafalčine "Iluzija", "Tuneli mraka" i nešto kompleksnije "Duboko plavo" ispliva spomenuti garažni punk-rock s ponešto natruha post-grungea (osobito u posljednjespomenutoj) i aludira kako je DST još jedan u nizu bendova koji stilski protežiraju vrlo dobro znanu školu Partibrejkersa i Majki u čemu poprilično kumuje i slinavo prgavi vokal Borisa Lješkovića, dešavaju se znatne stilske promijene u kojima do izražaja dolazi rafinirani smisao Vučurovićevih riffova koji se ipak kanaliziraju u jednom drugom smjeru - hard-rocku s ponešto metala i alternativnog čvrstog rocka koji je ipak bliži bendovima poput Dža ili Bu, odnosno onima koji pod istu zastavu fiksiraju nekolicinu stilova od punka do metala. Prvo iznenađenje na koje se nailazi jest "Čudesan sjaj" s hard-rockerskim štimungom i ponešto post-grungea (odličan refren 'svoju slobodu mijenjam za bistru vodu'), pa "Temelj slobode" u kojoj bubnjar dodaje vrsno ukalkulirane umjerene blastbeatove spram oldschool metal riffova i akustične središnjice pretvarajući se u određeni progressive/rock-metal, dok je treće iznenađenje uvodnik u "Bez tebe nigdje ne idem" koji zvuči poput najnabrušenijih Pixies, otprilike negdje na razini razarača s "Tromplemonde" albuma. U njoj se prateća vokalna ekipa odvažila i na himnične arije kojima se podiže adrenalin. Odlično, nema šta.

Nakratko se razbija ova, nazovimo transžanrovska fermentacija još jednim snažnim ubodom "Kažnjen da sanjam" gotovo u hardcore-punk, ili bolje rečeno post-hardcore verziji koja prilično mnogo duguje Fugaziju, pa i najsnažnijim Kyuss iz perioda kada niti sami nisu pretpostavljali da će to jednom biti osnovna karakteristika stonera. Vrlo slična je i "Dugo putovanje u noć" s urnebesno brzim tempom i spontano složenim melodičnim intervalima, a kao šlag na tortu dolazi specijalna posveta pokojnom Tusti iz KUD Idijota u programatskoj "Spuštene zavjese" koja s klasičnim punkom i nema baš mnogo veze budući da su riffovi više nalik heavyiju što govori dovoljno o jačini njihovog pristupa premda su u osnovi sasvim sigurno težili rakursu punka. Posljednja "Anđele" unosi baladičnu akustiku popraćenu klavijaturama u uvodniku, no daljnji tijek se odvija vrlo blisko Overflowu s galopirajućim tempovima i promjenjivim ritmovima podižući dinamiku sjajno upakiranim melodijskim intervalima i razbarušenim figurama.

Sama poanta albuma dolazi spontano kroz preslušavanje i obavezno iščitavanje stihova. Ovdje nema zabluda i nekih lucidnih fikcija koje naoko izgledaju izgubljeno u svijetu kaosa, paranoja i strvinarskog bespuća. Poruka je direktna i lirski protežirana kroz bogatstvo netipičnog punk poete čiji se bijes ne nalazi u boci ili porocima već u bistroglavoj meditaciji sa stvarnošću kojoj samo treba dati na volju da učini potreban korak ka spoznaji istine. Srđa kao glavni tekstopisac se poslužio individualnim osjećajima spojivši na inteligentan način cjelokupni dojam ove raskalašene i neobuzdane modelarije društvenog sistema gledajući je iz onog iskonskog aspekta na iznimno bogat i vrlo ozbiljan poetski način koji je umnogome blizak rafiniranim rock pjesnicima što nisu žanr gledali kroz suhoparno mlaćenje prazne slame već ga obogatili novim kreacijama. Svojim, vjerojatno prirodnim i Bogom danim talentom koji u slučaju ovog kompletnog albuma izgleda kao da je toliko jednostavan da bi se svatko načitaniji mogao prihvatiti pisanja rock/punk/gothic poezije. Ali, osobno sumnjam da u sklopu današnje rock i underground scene ex-Yu postoji sposobniji i senzibilniji punk-romantik od njega. Album je bez presedana odličan, punokrvno nabijen sa svim potrebnim medikamentima i zaslužuje visoki rejting u okvirima ne samo Crne Gore već i cjelokupne današnje ex-Yu produkcije. Sjajno!

Naslovi: 1.Iluzija, 2.Tuneli mraka, 3.Duboko plavo, 4.Čudesan sjaj, 5.Temelj slobode, 6.Bez tebe nigdje ne idem, 7.Kažnjen da sanjam, 8.Dugo putovanje u noć, 9.Spuštene zavjese, 10.Anđele

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/02/2015