O, kako je ova Hrvatska uistinu mala. I svi se gotovo poznaju, a ako se ne poznaju, možebitno da su tko zna kakvim putevima nabasali jedan na drugoga. A ako nisu, ima šanse da se sretnu, možda negdje na skroz nebitnoj lokaciji…

Ima tako mnogo više od desetak godina kada sam u Đurđevcu radio jedan open-air festival s popriličnim brojem bendova i surađivao s Mario Kovačem koji mi je trebao poslati neke performere kojima sam zaista zaboravio imena (jedan od njih je bio tada još uvijek mlađahni Oliver Frljić), no kako se izjalovila stvar, u zadnji tren, praktički na dan festivala poslao mi je Janka Mesića, suhonjavog dečkića sa slamnatim šeširom u košulji havajki. Janko je bio pribran i smiren obećavši da će izvesti neki solo performans od 15-ak minuta između dva benda kada će roadiji pripremati binu. Ne sjećam se da li je trebao nastupiti nakon Cinkuša ili prije Gustafa ili TBF, no toliko se nabrzaka uspio nalokati da smo mu izgubili trag u gomili ljudi. Ipak, prije nego što se dozirao, uspio sam s njime porazgovarati i rekao mi je da je jedno vrijeme svirao gitaru u bendu s Mariom i još jednim pomahnitalim punkerom koji je tada, baš upravo te godine pokretao svoj novi bend nastao otprilike od jezgre onoga što su oni radili u Dubravi 1998. Nije mi mogao reći kako se bend zove jer tada još nije imao ime, no sjećam se da je spomenuo ime pjevača - Sven. Jankec nije izveo obećani performans, samo mi je negdje na fajruntu oko 3-4 sata ujutro došao tražeći neke pare, no nisam mu dao ništa više osim putnih troškova jer nije ispunio zadatak, ali on se nije dao kazavši da je performans odradio u vrijeme nastupa TBF. E, sad, koliko god da sam se raspitivao da li je to tko vidio, odgovor nisam dobio. Jel' to bilo negdje na obližnjim livadama oko đurđevečkog Starog grada ili pod nekom od gomila šatri i putujućih bircuza što se stacioniraju u vrijeme Picokijade, tko će ga znati, a on me uvjeravao da je bio s TBF na pozornici. E, pa nemoj me jebati, gledao sam koncert i uživao, a tebe nije bilo nigdje…

Kasnije sam, negdje 2003/4/5 sasvim slučajno naletio na nastup tog pomahnitalog luđaka punkera o kome mi je pričao, ali niti na kraj pameti mi nije bilo da je to ustvari taj bend o kome mi je pričao s obzirom da se Sven, tada već sa pseudonimom nazvan Narušitelj na koncertu rezao staklom i krvario imitirajući Satana Panonskog. Njegov scenski nastup je bio totalno brutalan, ekscentričan, energičan i mahnito silovan, no svirka benda je bila vrlo loša i ništa osim njegovog frustrirano užasnog, paranoičnog i spektakularnog iživljavanja mi nije osobito ostalo u pamćenju. Godine su prolazile, evo već cijela decenija, kadli dobijem dva cd-a upravo od tog benda na kojeg sam skroz zaboravio. Naravno da sam se sjetio i Jankeca i Maria Kovača koji su, vidi, vidi, prisutni u jednoj od snimaka na ova dva albuma upravo iz 1998. godine.

DEKUBITUS - Kronologija zločina Originalno objavljen prvo na audio kaseti 2004. za Asfalt Jungle, a onda 2005. za Nečistu savjest kao cd, ovaj albumčić od jedva 25 minuta teško da može zadovoljiti kriterije punk-hardcorea, no to mu izgleda niti nije osnovna namjena. Svirka je opskurna (Danijel Jaška - bas, Đozla - bubnjevi, Mirek - gitara), melodijske linije su posve linerane, energija je minorno-šuplja, ritmovi ponekad vrlo tromi, čak i Charlie Watts sa svojih 70 i kusur godina bolje lupa, a Sven Narušitelj kao vokalist ima sasvim sirovi i nedorađeni glas kakvih na hrvatskoj demo sceni ima u izobilju, te se ovdje nema ništa bogznakaj tražiti u glazbenom aspektu za analize. Da je kojim slučajem pjevao na engleskom jeziku, čista je sumnja da bi ikome nešto predstavljao ovako mlohav i neuvjerljiv vokal. Prve dvije stvari "Umire tijelo moje" i "Ispovjest bludnice", te "Lovac u noći", "Prokleti grad" još imaju neke oblike standarda oldschool žanra, no pravo pojašnjenje pristiže u najsiromašnijoj "Vlak crne demencije" odsviranoj samo na gitaru i bas 'ovo nije vrisak podzemlja, ni maligni tumor, ni kršćanska metafora, ni sotonistički humor/ ovo nije mračna utopija, ni destruktivna shema, već blistavo ogledalo nakaradnog sistema'. Lirika je ovdje najjači adut benda, ali tek samo u ponekim pjesmama, dok sve ostale mahom pršte seksualnim perverzijama, bolesnim ironijama i uobičajenim comedy-štosevima izraslih iz ostavštine Satan Panonskog čija se tradicija u drugom generacijskom koljenu nastavlja vrlo sličnim intenzitetom.



Samo ime benda je uzeto iz latinskog, a naziv je za tešku patničku bolest koja se zbog dugotrajnog ležanja u krevetu i nemogućnosti kretanja manifestira gnojnim ranama, oteklinama i ispadanjem gornjeg sloja tijela (uglavnom leđa) koja u mnogim slučajevima izaziva šupljine na rebrima, a tada je već sve unaprijed predodređeno za smrt. Upravo ovakvim drastičnim imenom Narušitelj vrlo arogantno i bahato s niskim strastima, uglavnom nezadovoljnog pohotnog perverznjaka raskrinkava cjelokupni društveni pokvareni sistem oronuo u abnormalnost krajnih stupidnosti i tek od tog momenta shvaćanja njegove cjelokupne ideologije počinje proces percipiranja ovog izuzetno sadističkog underground umjetnika, nikako prije.

Zato uopće nije potrebno pojašnjavati njegove vrlo eksplicitne, nastrane i direktne tekstove s obiljem pretjeranih frustracija o ženskom međunožju, menstruaciji, mrtvoj djeci, silovanju, jednoj kurvi manje (primjerice, "Prokleta bila ti"), a one lakše, o pijanki (akustična "Pijanska sudbinska pjesma", hardcoreaška "Zlo je pobijedilo") ili kontradiktornostima sistema (punkersko himnična "Jaki ljudi" iz koje je i uzet naslov albuma) koje pokazuju dašak uronjenosti u cjelokupni problem zapadne civilizacije odreda imaju mamac zajebancije na angažirani način bez obzira koliko god se Narušitelj trudio da svojom nekonvencionalnošću zataška pomanjkanje prirodnog talenta za spontanu, neglumljenu ekspresiju.

Na albumu se nalazi stara snimka "Umire tijelo moje" iz 1998. na kojoj su sudjelovali Janko Mesić (gitara) i Mario Kovač kao prateći vokal (visoki ciktavi, a-ha-ha-ha!!!), ali je bome najenergičniji komad u frenetičnom tempu s prljavim i nabrušenim lo-fi elanom. Narušitelj je kao vokalist ovdje odličan, agresivan i slinavo bijesan, a ne proračunljivo skuliran i neuvjerljiv kao na prethodnom dijelu materijala snimljenom ujesen 2003. (Glazbeni centar K-266) što evidentno pokazuje da se tada s novom postavom nije snašao na adekvatan način razmišljajući o tko zna čemu. Da postane novo Hladno Pivo?

Punk-hardcore se nabija, koliko-toliko koncizno svira i vrišti do besvjesti, a toga ovdje ima jako malo. Da nije bilo Jankeca (skoro kompletan autor glazbe) i Marija, teško da bi se mogla sklopiti cjelovita slika o ovome bendu.

1.Umire tijelo moje, 2.Ispovjest bludnice, 3.Vlak crne demencije, 4.Lovac u noći, 5.Pijanska sudbinska pjesma, 6.Prokleti grad, 7.Prokleta bila ti, 8.Jaki ljudi, 9.Mrtva utopija, 10.Zlo je pobijedilo, 11.Umire tijelo moje (1998)

Ocjena (1-10): 3

DEKUBITUS - Panj - kurac - satara
Hm?

Prvotno je 2011. ovaj album objavljen za Poskok, a nastajao je od 2005. godine i čisto sumnjam da je pod ikakvim utjecajima jednog vrlo sličnog rada koji je, interesantno, objavljen iste godine, no kako sam ovaj Dekubitus prvi put slušao tek 2015., nedvojbeno me asocirao na jedan od najboljih albuma s ovih prostora u zadnjih 20-25 godina. Znate o kome je riječ? Peđi Vraneševiću (ex-Laboratorija Zvuka) i njegovom jedinstvenom radu, slet-operi "Nema zemlja" (Laboratorija XXI, 2011), albumom s kojim je išamarao sve prokletnike od 1991. naovamo, no Dekubitus apsolutno nisu cjeloviti u tako opsežnom projektu igrajući se samo s djelićkom artističkog umjeća tek povremeno dosegnuvši nivo Peđinog autorskog kredibiliteta.

Sumnjam da su Sven Narušitelj i ekipa uopće u fazi stvaranja ovog albuma imali na umu Vraneševića, a možda i dan danas ne znaju za taj album (objavljen je samo u 100 komada, a opera je izvedena tek 2 puta), a pogotovo ne vjerujem da je publika Dekubitusa ikad čula za starog legendarnog genijalca iz Novog Sada koji se može komotno nasmijati ovom underground albumu. Šta ovdje Dekubitus rade? Doduše, za onu neinformiranu publiku sklonoj preziru prema konvencionalnosti, ovo je neinteligentan pokušaj art performansa s neubjedljivom i nedorađenom sirovom glazbom uglavnom napravljenom pomoću syntha i programa (gitara i poneki živi instrument se na prste mogu nabrojiti), dok je hardcore-punk potpuno nestao iz njihovog opsega. Sama ideja albuma je skroz infantilna i neduhovita, orijentirana uglavnom na frustrirane seksualne perverzije, no djeco moja, to se ne radi tako plitko smatrajući da je to 'art' ili alternativa. To je glupost. Evo, Peđa Vranešević je o tome razmišljao dobrih petnaestak godina u post-adolescenciji sve dok nije 1980. napravio s Laboratorijom Zvuka album "Telo" i onda postao jedna od zvijezda r'n'r-a, a kasnije i new-wavea ("Skakavac joj zaš'o u rukavac") i prvog synth-popa ("Devica 69"), ali je taj isklesani umjetnik znao što radi i protiv čega se bori, da bi na "Nema zemlja" konačno obznanio sve svoje jadikovke od Vardara do Triglava i uposlio ogromnu živu ekipu muzičara za urnebesni art-rock spektakl o kakvom je valjda sanjao cijeli život.

Naslov albuma "Panj - kurac - satara", o Bože moj, kako je to glupo i trivijalno blesavo, a tek tekstovi i minorna minimalistička prangijajuća glazbica s tek sitnim atmosferičnim insinuacijama na 'poludjele' umjetnike iz domene no-wavea, industriala, NY scene, eksperimentalne glazbe, dronea i neo-folka s lokalnim motivima krasne nam Hrvacke tek na momente doseže neke stupnjeve lucidnosti The Residents, Einsturzende Neubauten, Throbbing Gristle, ali originalnosti u tome nema niti najmanje. Samo prevrtanje obrazaca i formata u svrhu naglašavanja protesta i revolta, ali nikako ovo nije želja umjetnika, ili stvaratelja da iz postojećeg naprave novi, daleko uzbudljiviji ili intrigantniji sadržaj.

Stvar je jasna. Ovakve poduhvate treba recenzirati netko tko ne zna barem bližu prošlost glazbe i njemu će sigurno ovaj album jednog dana biti 'uuuuuuuaaaaaaa' super alternativan (recimo mom sinu), no meni uopće nije po ničemu alternativa. Brdo tradicionalnih hrvatskih folk lajt-motiva, partizanskih napjeva na harmonici, nekritički stav (egoističan), veličanje nacionalne slike kroz prizmu undergrounda i nekohezivna priča s pokušajem koncepta što bi 'panj-kurac-satara' tek trebali uraditi zajedno. Očekivao sam s ovakvim naslovom priču da si je netko odsjeko spolovilo jer ga je žena varala (a znam jedan primjer iz sela Budrovec pored Đurđevca) ili nešto duboko na nacionalnoj razini da smo narod 'bez kurca', poludjeli bećari, da nam mozak kroje budale, te da živimo kaos i košmar. To svi znamo i ne treba još jedna nova potvrda tvrdoj dasci na kojoj spavamo. Treba daleko jača snaga umjetničkog ideala pop kulture (a Dekubitus jesu pop isto kao i Laibach) da s pravilno usmjerenim pogledom avangardno fiksiraju budućnost u koju se može vjerovati. Ovo su praktički jadikovke bez ikakvih novih nazora kuda bi ovo društvo trebalo krenuti. Nema ideje, čak niti žara za revoluciju. Oportunistički aspekt nekadašnjeg punkera koji je s Mariom Kovačem 1998. kričao 'umire tijelo moje' i od tada ništa nije znatno napredovao u pogledu duhovne i vizionarske avangarde u vlastitoj glavi već se samo reže i s vremena na vrijeme lupajući flašama po glavi kao da će s time išta bitno promijeniti. Neće. Treba drugačije s tim panjem od glave i vlastitog tijela koje voli rezati. Mogao je iskoristiti emo-trend, kad je na gothic zakasnio. Da talenta ima za pisanje dorečenih kompozicija, baš i nisam uvjeren osobito, ali ne mora biti.

Naslovi: 1.Brutalni bećar, podivljali kozak, 2.Ružne slike prošlosti, 3.Zablude i osvete (oratorium), 4.Šmizle, kurve, frikuše i dame, 5.Svinje psihijatrijske, 6.Divlja orhideja, 7.Prokleta bila ti (new wave), 8.Divota divljeg života, 9.Kaos i košmar, 10.Nikada pijani gad, 11.Mrzimo vas, 12.Zablude i osvete, 13.Brutalni bećar, podivljali kozak (zulum), 14.Duboko u pećini, 15.Боље да нас прикољy

Ocjena (1-10): 4

horvi // 15/01/2015