Daleko nezapaženije od svih generacijskih povratnika iz 80-ih, skoro pa u tišini i bez ikakve medijske potpore, vratili su se rodonačelnici new-romanticsa, trenda koji je uz rafinirani plesni pop, synth zvuk, new-wave/ post-punk i ponešto art-rocka zagovarao mondeni image otmjenih playboya s make-upom i utjecajima Roxy Music, Bryan Ferryija i David Bowiea. Visage su bili okupljeni oko Steve Strangea, čudnovate ikone iz londonskih noćnih klubova (jedan od njih je bio Blitz odakle je krenuo čitav trend). Prethodno je imao punk/new wave bendove The Moors Murderers i The Photons, a onda je 1978. s Rusty Eganom i Midge Ureom (obojica tada članovi The Rich Kids) pokrenuo Visage kao čisti studijski projekt koji je s promijenama postave egzistirao do 1985. i u karijeri nije održao niti jedan živi nastup. Između ostalih, u bendu su bili članovi Magazine i Ultravox. Prva dva albuma "Visage" (1980, UK no.13, USA no.178) i "The Anvil" (1982, UK no.6) doživjela su ogromne tiraže i veliku svjetsku slavu s nekoliko izrazito uspješnih hit-singlova, a onda se desio problem kada slava lupi u glavu. Pojavila se netrpeljivost, originalna ekipa se rasturila i treći album "Beat Boy" (1984, UK no.79) nije imao gotovo nikakvih akreditiva da definitivno zapečati uspješnost trenda koji je već usahnuo i komercijalno bio obilato iskorišten od njihovih dvojnika - Duran Duran, Spandau Ballet, ABC, Classics Nouveaux, A Flock Of Seagulls… Strange se preselio negdje u sjevernu Afriku, pa se nekoliko puta bezuspješno vraćao na scenu, no shrvan ovisništvom o heroinu i mnogim osobnim problemima, glazbenu karijeru je objesio o klin dobrih 20 godina (prvi puta u javnosti kao muzičar pojavio se tek 2004.), a Visage je ponovno okupio 2012., elem 27 godina nakon raspuštanja. Od starih članova je jedino prisutan drugi basist Steve Barnacle (prvi je bio Barry Adamson, ex-Magazine, ex-The Bad Seeds), dok je novim članom postao gitarist Robin Simon iz prve postave Ultravox i jedno kratko vrijeme je svirao u Magazine. S Lauren Duvall na pratećim vokalima i studijskim glazbenicima snimljen je povratnički album "Hearts and Knives" (2013), sasvim prijatno synth-pop ostvarenje, no za njega gotovo da se i nije znalo. Otišlo je u nepovrat unatoč tri vrlo dobra singla. Poučen manjkom radnih aktivnosti, Strange ovaj puta nije htio bend ostaviti na cjedilu već se potrudio održati i prvu turneju u sklopu koje su nastupili i na zatvaranju Svjetskog prvenstva u skijaškim skokovima, 2014. u Pragu gdje je sticajem prilika došao u kontakt s Arminom Efenbergerom, simfonijskim aranžerom i kompozitorom koji mu je predložio novi posao - adaptaciju legendarnih hitova na simfonijski način. Tada su i izveli cjelokupni performans s filharmonijom, te je pala odluka da odu u studio i zabilježe kompletan materijal.



Daleko od toga da se ovdje nalazi nešto slično, onoliko glomazno i pretjerano pompozno što su ne tako davno napravili Peter Gabriel ili Sting, ovo je iznenađujući miks dobro poznatog plesnog synth-popa Visage i filharmonijskih aranžmana njihovih najpoznatijih hitova "The damned don't cry" (UK no.11), "Fade to grey" (UK no.8), "Mind of a toy" (UK no.13), "Visage" (UK no.21), "The anvil", "Night train" (UK no.12), nekih manje znanih s trećeg albuma (poput "Pleasure boys" i "Love glove"), te posve neznanih pjesama s povratničkog albuma ("Dreamer I know", "Never enough" i "Hidden sign"). Od samih originala praktički ništa nije promijenjeno, sve je vrlo fino uvijeno s ritam mašinama, živim bubnjevima, gitarama, synthovima, prepoznatljivim basovima, nema nikakvih redukcija ili brljavljenja, čak je i Strangeov vokal ostao gotovo isti kao i ranih 80-ih, a ta jedina novina su dopunske adaptacije gudača i duhača kojima se dekor znatno proširio na revijalnu pop razinu s izrazitim art šmekom neo-classical izvedbi. Tu i tamo su aranžmani blago prošireni s uvodima i interludijima, osobito u najizrazitijim temama "Visage" i "The anvil", a najzanimljiviji aranžerski zahvat doživio je "Night train" koji bi mogao izuzetno jako dobro proći i bez pratnje benda, tako da sve ovo kompletno odiše prirodnošću izvornika i nema niti najmanje pretencioznosti osim da se pjesmama doda samo ono što se uvijek osjećalo da im je uz sve one synthove i električne violine Billy Curriea (Ultravox) ipak manjkalo za potpuni dojam.



Na kraju albuma dodana je jedna posve nova kompozicija, lagana ambijentalna "The silence" upravo skladana za ovaj neobičan studijski poduhvat premazana orkestralnim harmonijama i finim fretless basovima a'la Mick Karn, no Strange se s godinama pogubio u kompozitorskom nadahnuću pozvavši u pomoć James Granta i John Bryana. Ionako bez Midge Urea i one prve postave samostalno nije mogao napraviti dovoljno primamljivu pjesmu, dok tematski i dalje pokušava prizvati konformističku romantiku s mnogo utopije i čežnje o nekim daleko boljim vremenima. No, kako god, oni koji pamte sve one vrlo lijepe uspomene new-romanticsa i hitove Visage, ovdje će potpuno doći na svoje s ovom jednosatnom adaptacijom prije svega prisjećajući se razdoblja od 1980. do 1982. godine. Samo, ovo je trebalo biti urađeno otprilike kad je i The Human League napravio remake albuma "Dare!" s remix verzijom "Love Unlimited Orchestra", 1982. ili barem tu negdje približno. Čekalo se na rehab, nerecidivitet, na smirenje psiho-fizičke osobenosti neskrivene karizme Strangea, a od tada su prošle više od 3 decenije u kojima se njegov značaj pop ikone prije Phil Oakeya, Boy Georga i Madonne pretvorio u zaborav. Naslovi: 1.The damned don't cry, 2.Fade to grey, 3.Dreamer I know, 4.Mind of a toy, 5.Visage, 6.The anvil, 7.Never enough, 8.Pleasure boys, 9.Hidden sign, 10.Night train, 11.Love glove, 12.The silence

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/01/2015