Uz "tribute to" albume u kojima više izvođača izvodi stvari jednog autora/grupe, s vremena na vrijeme pojavljuju se albumi obrada u izvođenju jednog pjevača/grupe. Uz ovaj CD, Robbie Williams i Simple Minds, odnosno njihovi posljednji albumi, su primjeri upravo takvih projekata, na koje se, ponekad s pravom, gleda s nekakvom dozom rezerve. Jer, koliko god to stvarno mogu biti izraz iskrene želje nekog pjevača/grupe da na dostojan način daju svoje glazbeno viđenje nekih od njima dragih pjesama (jedan od boljih primjera je album Nick Cavea i njegovih Bad Seedsa "Kicking Against The Pricks"), često je to dobar način za vraćanje na izgubljene pozicije na top-listama singlova, rjeđe albuma, odnosno odrađivanje ugovornih obaveza prema svojo diskografskoj kući. Rijetko koja obrada koja ne mijenja aranžmane ili atmosferu me uspije oboriti sa stolca jer smatram da nije bit obrađivanja da se sve otpjeva i izvede kao i na originalu, već da se tome doda i jedan osobni pečat. Tori je svoj pečat ovim obradama zasigurno dala, no ne uvijek i skroz uspješno.

Tori Amos je jedna u nizu ženskih kantautorica koje su svoju veliku ekspanziju doživjele početkom i sredinom prošlog desetljeća. Moram priznati da se naši putevi i nisu baš u prošlosti previše presjecali, prvenstveno zbog moje odanosti nekim njenim kolegicama, od kojih su najviše kod mene imale kredita Anita Lane, Bjork, Beth Orton i PJ Harvey. Upravo na posljednju spomenutu, uz dodatak legendarne Patti Smith, me tridesetosmogodišnja Tori Amos svojim glasom pomalo podsjeća.

Zamišljen kao album koji bi progovorio o tome kako muškarci vide žene, on sadrži 12 pjesama muških autora, od kojih većina ima minimalnu i ogoljenu glazbenu pratnju s naglaskom na vokalnoj izvedbi ("Enjoy The Silence", "Time", "I Don't Like Mondays",…), no postoje i iznimke - odlična, usporena i s nekakvim pop stooges zvukom "Heart Of Gold" (Neil Young), sasvim solidna "New Age" (Velvet Underground) i zvukovno valjda najbogatija stvar na albumu "Strange Little Girl" (The Stranglers), potencijalni hit. Izuzetna je izvedba senzualnim pričanjem/šaputanjem murder ballads texta iznad filmske instrumentalne pozadine u Eminemovoj "'97 Bonnie And Clyde", gdje Amos glasom zvuči kao već spomenuta Caveova muza Anita Lane. Najviše sam se bojao, zapravo, kada sam na popisu albuma vidio i jedan od klasika mojeg odrastanja, "Enjoy The Silence", grupe koja je nedavno zapalila našu metropolu, koju nikako nisam mogao zamisliti ni u kakvoj drugoj verziji. Tori je pjesmu ogolila na dojmljiv vokal i prateći klavir, uz kasniju nadgradnju zvučne kulise. I iako je tu zaradila veliki plus, već u narednoj pjesmi dobiva isto tako veliki minus; apsulutno nepotrebna "I'm Not In Love", koju su već Kriminalci Koji Vole Zabavu nenadjebivo skinuli na svojem lounge albumu "Mimosa". Tu je i draga, ali previše usporena i nedostižna izvorniku "I Don't Like Mondays" dok bi verziju "Happines Is A Warm Gun" najjednostavnije okarakterizirao neuspjelim experimentom.

Nije da ću ovaj album slušati konstantno i u cijelosti, ali sadrži par bisera koji će zasigurno naći svoje mjesto na nekim mojim budućim kompilacijama. Sve u svemu, reklo bi se: gornji srednji dom.

sale // 17/12/2001