Dvadesetogodišnji irski glazbenik Andrew Hozier-Byrne, skratio je ime samo na Hozier, i nedavno je objavio svoj debi album. Pažnju šireg puka, privukao je s prošlogodišnjim singlom Take Me To Church. Gospel ukomponiran s bluesom i popom, polučio je odličan rezultat, pa je singl "poharao" top liste u mnogim zemljama. Pjesmom je pokušao metaforično dočarati irsku privrženost katoličkoj crkvi s lošom ljubavnom vezom (Take Me To church, I'll worship like a dog at the shrine of your lies) i to mu je uspjelo.

Andrew je sin blues bubnjara, pa je u irskoj županiji Wicklow odrastao uz legende bluesa, a tijekom studiranja pjevao je u crkvenom zboru. Kad se odlučio baviti pjevanjem i muzikom, zbrojio je sve pribrojnike i dodao još malo popa, te se na taj način bitno izdvojio od "klasičnih" singer-songwritera, kojih ima posvuda na lopate.



Mene, pak je u nekim iznimno nadahnutim trenucima podsjetio na Van Morrisona, kojeg izuzetno cijenim i volim. Prvenstveno tu mislim na pjesmu Jackie & Wilson, koja me već naslovom podsjetila na Jackie Wilson Said... od spomenutog Van The Mana, a pjevajući je, Hozier je došao najbliže velikanu.

Osim u uvodnoj pjesmi, koketirao je s gospelom i u drugima koje imaju u naslovu nešto božansko ili crkveno (Angel of Small Death & The Codeine Scene, From Eden), blues ga je potpuno obuzeo u To Be Alone, u Like Real People Do ubacio je malo irskih folk motiva i time posjetio na kolaboraciju Cheiftainsa i Van Morrissona, a ovaj album ne bi bio potpun da u In A Week, nije pozvao prijateljicu i irsku pjevačicu Karen Cowley, koja je svojim božanskim vokalom ukrasila album.

Zamjerka albumu, može biti, da zbog trajanja duljeg od 50 minuta, postaje malo zamoran i monoton, pogotovo u laganijim pjesmama, pred sam kraj albuma. No, činjenica je da se Hozier nametnuo prvoj ligi lijepom kolekcijom pjesama koje su i lirski i glazbeno usklađene kao da mu je ovo stoprvi, a ne prvi album.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 30/10/2014