Njega (pravim imenom Saša D. Lović, pseudonimom Lovke Tabakara) ne treba posebno predstavljati, ta valjda već svi znaju da su njegove brojne stihove uglazbili Babilonci, a podsjetimo, napravio je i onaj čudesan zvrkasti akustični album "Duo trojica" (Slušaj najglasnije, 2011) pod istoimenim nazivom duet projekta kojeg s njime čini Miroslav Mitrašinović.

Ubikvitetna Eritrofobia je njegov raniji solo projekt s kojim je još davne 2008. za također Slušaj najglasnije objavio odličan electro-experimental album "Sigma!", moj osobni no.10 na listi najboljih regionalnih izdanja te godine. Na njemu je razvio plesne tempove i minimalističku psihodeliju, bio je vokalno interpretiran na raznim jezicima, čak i izmišljenim, te se očekivao daljnji rad koji je sticajem okolnosti godinama mirovao. Za razliku od tog čudesnog debija, na ovome povratničkom albumu od 55 minuta Lovke je s obje noge zašao u modernu klasiku kombinirajući loop tehniku, repeticije, analognu minimalističku svirku (klavir, bas gitara i tek malo doboša u odjavnoj temi), samplove, efekte i obilje ženskih narativnih vokala. Nažalost, nema niti jedne plesne kompozicije budući da je album kompletno provučen kroz stanoviti soundtrack iliti cinematic aspekt gdje se izmjenjuju ambijenti, atmosferičnost, eksperimenti i egzibicijski detalji s kojima postiže dramatiku radnje.

Repetativni melodični piano tonovi uvodnog instrumentala "Fallen" pojavljuju se u nekoliko navrata tokom djela kao lajt-motivi sugerirajući svježinu (i zagađenost) azota i stalnu tematsku fokusiranost, a na nekim mjestima su zamijenjeni melodijom bas gitare poput skladbe "World on fire" pojačanom samplovima saksofona, drajverskim efektima i prigušenog mumljanja uz ženske, vrlo nerazumljive 'talking head' naracije na engleskom jeziku koji su namjerno stavljeni kao suhoparni semantički background. Kroz ambijent "Stupid" zavijen u prirodne pejzaže (kiša, oluja, gromovi) neprestano se repetira turobno jecanje uz pratnju adaptiranog sampla razvučenih udisaja zraka; konac skladbe je zvrkasta synth-pop melodija poput neke starinske nintendo igrice. Može se ovdje osjetiti i bizarnosti The Residents u ironičnom "Drifting" s podrugljivim smijehom i nekolicinom vokalnih ispada gdje opet prednjači ženska naracija, no dakako, nikako nije riječ o nekakvom zavitlavanju s obzirom na različite art gradacije koje se neprestano nižu dramatizirajući cijelu radnju završnim, vrlo brzim piano staccatom. Erotska "Tram wreck" s vokalnim repeticijama 'touch my body slowly' aludira na strasan poziv nastavljajući tamo gdje je Lovke stao s debijem u odličnoj pjesmi "Sex", samo za razliku od one rasplesane faze, ovdje se samo poslužio programiranim ženskim glasovima. 7 minuta dugačak komad "Push" spada u one neuobičajene ekscentrične poteze kada su primjerice Eric Satie, John Cage, Stockhausen, pa i Philip Glass i Steve Reich nabijali po klaviru sebi u brk, a publici u inat stvarajući naoko nemelodičnu i aritmičnu frakciju istovremeno se poigravajući s jazziranjem, improvizacijama i vlastitim stilskim etidama bez određenog reda vožnje. Tri naredne su varijacije na prve tri teme kojima je uz naziv dodano slovo N, a kreću se obrnutim redosljedom - "Stupid N", "World on fire N" i "Fallen N", a bome je i ženska naracija u nekim trenucima reproducirana naopačke. Finiš, naslovna "A3OT" s dobošarskim ritmom i nekoliko samplova ptice dođe nešto poput odjavnog filmskog foršpana s titlovima.

Što smo to točno slušali i u što nas je to Lovke s ovime albumom Ubikvitetne Eritrofobije uvukao u svoj cinematic koncept, pitati će te se? Odgovor možda i nije tako jednostavan kao što se čini da je riječ samo o vazduhu, dušiku, ugljiku, kisiku ili ozonu. On na minimalistički art dizajnirani način raspreda ekološki osvještenu priču o svima nama, sposobnim ili nesposobnim da bilo što učinimo za zdravlje našeg planeta koji grca u katastrofalnim posljedicama napretka industrijalizacije. Gušimo se u smogu, oboljevamo a da niti sami ne znamo od čega, znanstvenici se komešaju, mediji trabunjaju, angažirane skupine prosvjeduju, štancaju se knjige, disertacije, kojekakva pametovanja svakog dana naviru iz svih društvenih pora, ali u principu one koji su najveći krivci i one koji bi mogli spasiti svijet jedino zanima profit. Što će reći da je ovo izuzetno angažirani umjetnički rad kroz sofisticiranu prizmu gdje ne treba previše obraćati pažnju na minornu sviračku tehniku. Ona je u cijelom ovom konceptu gotovo i nebitna. Daleko je bitnija poruka ovog albuma koja može bitno utjecati iz ovog underground podneblja u kome tavori Ubikvitetna Eritrofobia. Ona djeluje na pojedinca, njegovu meditativnu narav, kulturološku svijest morala prema prirodi i cijeloj okolini istovremeno aludirajući i na društveni, politički i ekonomski život civilizacije. Ne treba niti smetnuti s uma da Lovke ima adekvatnu inspiraciju iz svoje sredine, grada Bora kojeg je tko zna koliko puta u svojim literarnim djelima bez imalo lokalpatriotskog fundamentalizma i zavičajnog sentimentalizma opisao kao sredinu koja nije mjesto za ostvarenje životnih snova.

Djelo je krajnje ozbiljno, daleko od one satire Dua Trojica ili njegovih isto tako maksimalno komičnih literarnih ostvarenja predstavljajući autora u posve drugačijem izdanju na nivou avangardnih stvaratelja koji su svojim ekscentrizmom upućivali na vrlo slične civilizacijske probleme. Petica iz ekologije, jedva prolazna ocjena iz muzičkog vaspitanja, a četvorka iz umjetnosti. Kompletan dojam - odličan. Sveukupno...

Naslovi: 1.Fallen, 2.World on fire, 3.Stupid, 4.Drifting, 5.Tram wreck, 6.Push, 7.Stupid N, 8.World on fire N, 9.Fallen N, 10.A3OT

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/10/2014