Dok sam se bojao da će nakon albuma "Handwritten" Gaslight Anthem skrenuti putevima Killersa i do kraja se iskomercijalizirati, novi album "Get Hurt" je ipak donekle otišao u drugom smjeru pa na njemu, za razliku od prva dva "springsteenovska", malo dublje zagrebaju u dane svojih djetinjstava pa se mogu dobro čuti neloši utjecaja bandova kao što su Cheap Trick i Kiss iz ranije faze. Posebno je to izraženo u pjesmama "Helter Skeleton" (Cheap Trick) i uvodnim riffovima pjesama poput "1000 Years" i "Ain' that a Shame" (Kiss) koji baš zvuče ko da ih je sam Ace Frehley odsvirao. Album ima dosta tih hard-rock primjesa i dosta je žešći od prethodnika ali to sve skupa ipak ipak nije ono što su nam obećali na prva dva albuma "59 Sound" i "American Slang" kad su bili na dobrom putu da budu sredina između njihovog sugrađanina Brucea Springsteena i nikad prežaljenih i do kraja dokazanih Replacementsa ili pak Smithereensa. Brian Fallon je mogao postati novi Paul Westerberg svoje generacije. Energiju i stav su imali ali su ga putem donekle izgubili. Album sve u svemu nije loš a njihov koncert uz neku "best of" set-listu ne bi nikako trenalo propustiti jer se tu ipak radi o jednom od značajnijih novih "all american" bandova. Od uvodnih, čak bi se reklo, stonerskih riffova "Stay Vicious" preko soulom obojene "Stray Paper" sa sjajnom Sharon Jones iz Dap-Kingsa na back vokalima pa sve do klasičnih himničnih pjesama poput posljednje "Dark Places", ovaj album Gaslight Anthema ih opet neće vinuti među najveće ali neće ni razočarati stare fanove. Za svakoga ponešto pa možda jednoga dana i snime očekivano remek-djelo za koje definitivno imaju potencijala.

ocjena albuma [1-10]: 6

le figuar de kranque // 19/10/2014