Bend By-Pass iz Pančeva prvi put se predstavio javnosti 2000.g. albumom Psychoactive koji je tada polučio dosta dobre ocjene kritike i naklonost javnosti. Od tada pa do danas nisu bili aktivni pa je ovo tek drugi album u 14 godina. Žanrovski se kreću u nečemu što bi se moglo nazvati alternativa iz 90-tih (alternativni metal i grunge), znači puno distorziranih gitara i nekakav općeniti osjećaj otuđenja i neshvaćanja, a imaju i ženu basisticu. Pa tako nakon kratkog instrumentalnog uvoda pjesma Ništa nije večno odmah udara u glavu sa svojim industrial zvukom sa početka devedesetih sa ponavljajućom mantrom Želim da verujem, zanimljivim klavijaturističkim rješenjima i vriskom na kraju.

Sljedeća Kineska je Alice in chain-ovska kvazi doom laganica koja na kraju završava sa orijentalnim napjevima. Tvrđava u osnovi najviše duguje sad već klasičnom zvuku nu-metala sa svojim chug-chug gitarama, ali što više pjesma odmiče to više poprima natruhe melodičnog radiofonog rocka, nejviše nalik na Deftonese iz sadašnje faze. Pustinja svoju dinamiku najviše duguje Parabol/Parabola od Tool-a sa jedva čujnom prvom polovicom te metaliziranom drugom polovicom uz dodatak odličnih growlova. Ledena počinje kao Interpol-ovski post-punk sa prekrasnom melodijom na gitari i klaustrofobičnim klavijaturama da bi ubrzo ubrzala sa rifovima koje bi posramile i Kim Thayil-a. Nedelja je komad tribalnog rocka koji sa svojim višeglasnim pjevanjem podsjeća i na naš Libar. Šuma je još jedan naklon Tool-u sa svojom glasno-tiho i stani-kreni dinamikom i procesuiranim vokalima. Praporci (sudnji dan) je poduža psihodelična laganica sa pozadinskim glasovima i mantrama te melodijom uglavnom odsviranoj na basu, nešto slično kao Om. Namaarie sa svojim gitarskim rješenjima i emotivnošću najviše podsjeća na A Perfect Circle da bi u drugoj polovici uglavnom prevladavao bliskoistočno/orijentalni melos uz metalne rifove, jako slično Orphaned Land. Zaključna Kontakt je jedanaestominutni psihodelični doom kraut rock. Prve četiri minute se ništa značajno ne događa, lagana melodija na basu i prigušeno pjevanje da bi kasnije uletili ponavljajući rifovi i uz psihodelične klavijature sve skupa teško, tromo priveli kraju, nešto kao zadnje tri pjesme na Lateralusu.



Zapravo cijeli ovaj album nekako vuče na Lateralus, što od općenite atmosfere pa preko teško probojnog koncepta na kraju do samog žanrovskog opredjeljenja. O konceptu ne bih jer su tekstovi uglavnom hermetični iako su na srpskom, uglavnom pustimo basisticu Anu da sama objasni: vodič kroz surov ali neizbežan deo života, kako za nas koji smo ga napravili, tako i za one koji će ga samo slušati. Cijeli bend (Ivan Ristanović (vokal), Danijel Gajan (gitara, vokal), Stefan Gaćeša (gitara), Ana Deanović (bas gitara) i Vladimir Zdravković (bubnjevi, programing)) je odlično odradio posao, ali kako to obično biva kod ovakvih bendova, najviše su se istakli pjevač Ivan i gitaristi Danijel i Stefan. Ivanov vokal je uglavnom nenametljiv, osjećajan i melodičan, ali kada treba, može i zarežiti, a dobro se snalazi u world/etno motivima, uglavnom čovjek vjeruje u ono što pjeva. Gitaristi u malom prstu/ima imaju sve ono što se u alternativnoj muzici događalo od kada je Kurt Cobain prvi put uključio gitaru u pojačalo, a Head i Munky pokazali da gitare ne moraju služiti samo za melodiju.

Treba pohvaliti i produkciju koju potpisuju Vladimir Zdravković i Marko Jovanović Arthur, dok je za postprodukciju i mastering bio zadužen Geoff Pesche iz čuvenog Abbey Road studija u Londonu što se i čuje jer za razliku od ostalih regionalnih bendova koji pokušavaju zvučati svjetski, ovaj stvarno zvuči. Zvuk je prostran, pun, jak i dobro balansiran, za niti jedan instrument se ne može reći da ima neku dominaciju čak i kad se radi o solažama, uvijek se čuje potpuni doprinos svakog člana benda. Sve u svemu, zasad možda najbolji regionalni alt rock/metal album ove godine uz Killed a Fox.

ocjena albuma [1-10]: 9

tomislav // 24/09/2014