Za sada o ovome kantautoru i nema baš nekih osobitih informacija. Navodno je iz Ljubljane, piše poeziju na slovenskom koju uglazbljuje svirajući električnu gitaru, a na ovome debi albumu jedina pratnja mu je Katarina Radaljac na violini. Neki izvori upućuju da je već prilično znan u susjednoj metropoli, koncertna promocija albuma je bila rasprodana, pa je sve one koji nisu stigli nabaviti ulaznice pozvao besplatno na tonsku probu. Trik ili faktička činjenica?

Njegov najslabiji element ove vrlo šture glazbe je vokal kojim pokušava melodično ili barem polumelodično pjevati; ionako mnogi kantautori imaju tu istu boljku koju inteligentno nadomjeste bogatom poetikom što je i najčešći razlog pristupanja ovakvom izrazu. Svirka gitare je nešto zero bolja, svodi se na legata, riffove i poneki staccato. Glazbeni opus je stilski izašao iz širokog dijapazona folk-rocka, countryija i americane s evidentnim alternativnim stavom još tamo od vremena onih otpadničkih Syd Barrettovih albuma dajući mu na račun prilično cinične, ironične i pitoreskno komične lirike slobodan prostor da s gitarom i vokalom radi anomalije i falševe oblikovane u teatralnom izdanju. Obogaćen daleko konciznijom svirkom violine dobiva komorniji ugođaj, pomalo i neo-klasični, ali dakako, glavna snaga su poetske zvrkarije i dosjetke.



On kroz svoju satiru uglavnom govori o sebi s iščašenim smislom za humor i dramatiku protkanu putem koncepta u kome na nekoliko navrata koristi spoken-word formate pokazujući knjišku načitanost, te poliglotsku vrlinu (bere francuski i engleski). Neobičnost njegovog izraza je u toj spregi duhovitosti i relativno finog baratanja riječima putem svjetonazora mlade i neborbene generacije koja pokušava potencirati sve svoje vrline tražeći si adekvatan 'javni' identitet u proučavanju sebe samoga ('osjećam se kao Marlon Brando dok pečem palačinke', pjesma "Gastronomija"). U prilog tome idu priloženi intervju (da li izmišljen?) i monolog na temu umjetnosti i prvih poetskih radova. Jedina angažirana pjesma "#protestival" donosi revolt na socijalne i društvene tokove upirući u borbu za javnu pobjedu umjetnosti ('knjiga je oružje') baziravši se na fikcije zatvorenih komunističkih sistema koji su proganjali avangardu, beatnike i opozicijske umjetnike. Pretenciozno postavljena fabula pokazuje da je Feliksu pomalo i žao što on nije bio dio tog prognanog plemena; pokušava potpiriti novu vatru koja danas i nema više kaloričnu snagu koja bi se mogla pretvoriti u masovni požar. Čak i zove na neku lokalnu borbu iz obližnje tovarne... A u posljednjoj "Memento mori" satirično zamišlja svoju smrt u dvoboju s vlastitom sjenom, u trenutku kada kupuje grah, tuli sirena i odvija se još cijeli niz bezazlenih događaja. Ista ima i skriveni dio s kraćim distoriranim disonantama koji je još pa i ponajbolji dio cijelog ovog materijala u kome je pokazao vrlo skladni vokalni smisao poput Brendan Perryija (Dead Can Dance).

Mladić ima viziju i priču pokušavajući nadobudno iz prikrajka zaskočiti s neobičnim poetskim smislom kakav se često kroz prošlost pokazao vrlo dobrim mamcem za publiku. Ništa konkretno ne precizira, još se uvijek istražuje, osluškuje i propituje tražeći smioni način oslobađanja osobne ekspresije. Ne treba bar za sada očekivati od njega relevantno kristalne ideje, sve se one tek stidljivo naziru kroz bauljanja i zgodnu lirsku zabavu koja dođe više kao razbibriga nego li dubokoumno rezoniranje. Potencijal i talent su tu, samo valja mnogo raditi na stilskom, a pogotovo vokalnom i instrumentalnom sadržaju.

Naslovi: 1.Murru, 2.Moje ime, 3.C'est la vie, 4.Kdo si ti?, 5.Gastronomija, 6.Vade mecum, 7.Zima, 8.Karjeinkarni, 9.#protestival, 10.Intervju, 11.Sam, 12.Memento mori

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/09/2014