Projekt kojeg bi se naizgled vrlo teško moglo razabrati, pa čak i relevantno pronaći na internetu gdje na myspace stranici gotovo i da nema nikakvih podataka (a na facebook-u još manje) potpisuje Bojan Owie, član nekolicine zagrebačkih underground frakcija od kojih su najpoznatiji Etui Etui Soniczoil i Etuiiowie. Informacija da li je ovo prvi opipljivi nosač zvuka Nice At Home nema, jedino se zna da je video-link za pjesmu "Man for himself" realiziran još 2010. godine.



U nešto manje od 40-tak minuta kućnih i tko zna kakvih još snimaka s izrazitim lo-fi obilježjima provlači se višežanrovski spektar koji varira od post-industriala ("Sing Sing"), noisea ("New world order"), rock-noisea, punka ("It must be love"), synth-popa ("Gameover"), eksperimentalne glazbe, različitih improvizacija ("Chain smoker"), iščašenih digital-hardcore techno egzibicija ("Robot love"), pa sve do nekih natruha dream-popa (vrlo lijepa "Spiders in your hair", "We could never be explained", "If I can't have it") i vrlo mračnog neo-folka ("Killed the man in the mirror", "My bread is my butter"), kao i indie-rocka koji zrači iz gomile pjesama zahvaljujući nekonvencionalnom pristupu. NAH kanalizira praktički dobar dio suvremenog underground šmeka s nekim vitalno značajnim ostavštinama poput kraut-rocka, psihodelije, post-punka i industriala saževši ih u pop formate, vrlo često s hardcore motivima gledajući da u svemu uspješno održi balans originalnog autorskog legitimiteta. Uz njegove ponekad vrlo fine i ugodne vokale (svi tekstovi su na engleskom) pripomogli su mu Fred Foyat i Morana Bing koji su također ravnopravni potpisnici glazbe i vokala.

Zbog obilja namjerno postavljenog lo-fi zvuka koji djeluje poput abrazivnog demo snimka teško je u tančine otkriti narav građe infrastrukture, ali se osim gitara (električna i akustična), te syntha, klavira i programiranih ritmova (a možda i živih bubnjeva, tko će ga znati?) uočava i elektro-akustična potka: ovdje se utkalo i podosta priručnih instrumenata poput tko zna kakve staklene menažerije, možda nekih kutija, djelova namještaja, kuhinjskog pribora i sličnog (primjerice u "Chain smoker"). Poseban efekt čine kratki vokalni skitovi poskidani i samplirani s različitih izvora koji uglavnom čine uvodne sekvence u kompozicije.

Djelo jest vrlo neobičnog dizajna, na prvi osluh vrlo sirovog i mutnog, no u principu autori se ne daju smesti. Oni upravo iz naizgled kakofonične ekspresije oblikuju vrlo šarene, pa i lepršave pop pjesme s atmosferičnim ugođajem koji provlači različita emotivna i psihička stanja. Da nije te tananije produkcije, ubralo bi se ponešto i više od lirskih opservacija koje su pak, s vokalnim interpretacijama uronjene u guste zvučne slojeve, a katkad se stiče utisak da je funkcija vokala samo semantička bez neke striktne poezije, no ipak nije. Sve to ima svoje čvrste temelje i poetski smisao bez banaliziranja i anomalija, ali naravno s mnogim namjernim zvučnim opstrukcijama kojima se NAH ograđuju od uobičajene instant-pop potrošnje gradeći svoj zaseban lo-fi art.

Za prvo slušanje ovo jest prilično zbunjujući album, međutim sakriva mnogo indie elemenata kada se zađe dublje u njega. Svakim novim preslušavanjem uočava se niz detalja da nije riječ samo o sirovom i nedorađenom materijalu demo kvalitete poput nekadašnjih audio kaseta. Ovo je suprotno od toga - vrlo promišljena i dotjerana glazba proturena kroz filter undergrounda s vrlo zabavnim, romantičnim, nekim turobno mračnim, pa i otkačenim sadržajem koji upravo zbog ovakvog zvučnog tretmana iskače u čudnovatu vanvremensku dimenziju. Kad zgrabi slušatelja, može ga osvojiti svojom toplinom neobične nepristupačnosti. Što će reći, nije baš za svakoga.

Naslovi: 1.Spiders in your hair, 2.Man for himself, 3.Jessamine's birthday, 4.Killed the man in the mirror, 5.My bread is my butter, 6.It must be love, 7.Chain smoker, 8.New world order, 9.Robot love, 10.Talk with me, 11.We could never be explained, 12.If I can't have it, 13.Sing Sing, 14.Gameover, 15.Goodbye everything I know

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/09/2014