Lokalne pizde su bili slovenski punk trojac osnovan 1988. nazvavši se po pjesmi Pankrta s "Rdečeg albuma". Radili su u dvije faze; tokom 90-ih objavili su dva albuma za Chaos Records "Dost je sranja" (1996) i "Slovenija?" (1998), a onda mirovali cijelo desetljeće da bi se u novoj postavi okupili 2011. Povratnički album "Rokenrol" (2012, Slušaj najglasnije) s Aleksom Cepušem na gitari bio je remek-djelo revivala onog istinskog punka iz 1977. (na terapiji dobio desetku), a evo ovom prilikom odlučili su ponovno reizdati svoj debi na kome je jedini današnji član benda tada bio Ervin Sikošek (gitara, vokal). Ostatak postave činili su Natalija Lešnik (bubnjevi, vokal) i Aleš Jošt (bas, vokal).

Zaboravi li se na sirovi zvuk predkompjuterskog doba (danas ovakav materijal daleko bolje isproducira svaki demo bend) budući da su snimci nastali 1996. u Kopačnici (miks je rađen u celjskom studiju Coda), ovaj trojac je imao svu silovitu jednostavnost iskonskog punka kojeg ništa nisu mijenjali niti nakon što je on tada prevalio 2 dekade raznih transformacija. Dva-tri melodična akorda, klasičan tempo koji varira od umjerenog do bržeg (nema hardcorea), te vrištavo-ciktavi Ervinov vokal koji je izvikivao kojekakve, danas čak i presmiješne, pa i banalne tekstove na slovenskom jeziku potaknute revoltom na bahate pojedince, primitivce, događaje iz bliskim im kuloara (birtija), ponešto i o samoj deželi, te o vlastitim emotivnim preokupacijama kao refleksijama na nezadovoljstvo u intimnim odnosima ("Ljubezenska pesem"). Lirski izraz jest vrlo duhovit ('ti si gnoj, gnoj, pravi gnoj' "Gnoj"), nadahnut nihilizmom, crnim humorom i bezperspektivnošću, samo je vrlo tanan bez potrebitog lumpenproleterskog i idealističkog žargona. Manjka mu ideologije i čvrstog stava, pikantne i inteligentnije zajedljivosti, cinizma i provokativnosti, te se sve praktički odvija na nivou frustrirane realnosti pretvorene u kratke zafrkancije koje u najvećem broju slučajeva iznose jedva po minutu.

Originalno izdanje imalo je čak 21 pjesmu (na ovome reizdanju manjka pjesma "MI2") od kojih se rijetko koja izdvajala po performansima s obzirom da su sve u principu inverzije jednih te istih akorda. Od njihovih klasičnih pjesama energija pristiže od uvodne "Serator", "Jutr bo lepši dan", "Nehi jamrat", naslovne "Dost je sranja" i "Men je vseen", dok primjerice najlaganija "Daleč stran" sa senzibilnijim vokalom Aleša Jošta prisjeti na sentimentalniju epohu Husker Du. Posljednja "Elvis" sadrži i nešto malo r'n'r riffova, ali kroz čitavu ovu svirku od pola sata jedva da se osim te duhovitosti i energije s privlačnim refrenima uspjeva kanalizirati iole dotjeranija pjesma. Dodatnu teškoću predstavlja i jako loša digitalizacija s audio kasete; u nekim pjesmama se osjećaju tonske oscilacije i gubitak frekvencija kojih zasigurno na originalnom masteru nije bilo. Jest, povratnički "Rokenrol" je miljama odmakao po svim parametrima od ovog debija zahvaljujući i fantastičnoj gitarskoj svirci, ali Bože moj, nije isto svirati punk s dva akorda u dvadesetim ili s mnogim tehničkim finesama u četrdesetim godinama života.

Bio je simpatičan debi na kojeg se vrijedi podsjetiti.

Naslovi: 1.Serator, 2.Daleč stran, 3.Jutr bo lepši dan, 4.Gnoj, 5.Ljubezenska pesem, 6.Ena domača, 7.P.T.S., 8.Nehi jamrat, 9.Bla, bla, 10.Polne & prazni, 11.Dost je sranja, 12.Pomisl rajš, 13.Jest nisem ti, 14.Slovenia, 15.Veseli ventilčki, 16.Mene noben nima rad, 17.V petek zvečer, 18.Jstžene, 19.Men je vseen, 20.Elvis

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 23/08/2014