Bora Yoon je veoma lijepa i čudnovata kompozitorica porijeklom iz Južne Koreje s prebivalištem u New Yorku. Bavi se multimedijalnim projektima vezanim uz glazbene radove i nazivaju je specifičnom kompozitoricom zvučne arhitekture širokog spektra od primjerice gradnje Frank Gehryija do crno-bijelog teatra pri čemu evocira sjećanja i poveznice s filmskim (cinematic) doživljajima fabula kroz zvučni dizajn.
Na ovome, zvanično drugom albumu ugostila je dva ansambla - muški vokalni kvartet New York Polyphony (tenor, kontratenor, bariton, bas) i Sympho (viole, violončela, kontrabasovi, preparirani piano, harfa), te nekoliko solista na vokalima, cimbalu, udaraljkama, činelama, metalnim zvečkama, kritalasu, tibetanskim snarovima, pastirskim zvoncima sa švicarskih Alpi... Ona sama naveliko upotpunjuje cjelokupnu sliku svojim vrlo senzibilnim i nježnim visokim vokalom gotovo ispjevanim na sakralno-obredan način, te još koristi cijeli niz instrumentarija - violu, orgulje, piano, synth, ali i elektroniku, te sasvim neuobičajene, takoreći priručne alatke poput zdjela, limenki, kovanica, zvonca za bicikl, mobitela, palica, nasnimljenih ili uživo realiziranih efekata žubora vode, cvrkuta ptičica, fijuka vjetra, škripe, te raznih zvukova snimljenih u eksterijeru.

To ovako govoreći djeluje vrlo zanimljivo, međutim glazba joj je nekako potisnuta i svedena uglavnom na minimalističke harme s redovitim ili isprekidanim periodima koji manje-više potkrijepljuju background infrastrukture gotovo na drone šablonu. Već u uvodnoj "O viridissima virga" po djelu Hildegarda von Bingena (1098-1179) kojeg je obradila još i u "O pastor animarum" jasno je vidljiva relevantna poveznica s dugotrajnim seansama nalik na Steve Reicha, dakako znatno skraćenija i kompresirana u prihvatljivih 10, odnosno 4 minute.



Album, istina, ima priču oko sastavljanja nekolicine ranije realiziranih adaptacija koje je radila po narudžbama za multimedijalne projekte, vojne vježbe i glazbene simpozije, te zaokružuje impozantnu zbirku od 12 relativno različitih kompozicija uglavnom na vlastite tekstove ili one, pak, inspirirane nekim literarnim djelima kojima je zajednički ezoteričan sadržaj. Kartografija krvi, sinapse, krugovi memorije i duha, putovanje kroz podsvijest i arhitektonske komore ljudskog bića pri čemu svaka kompozija otvara neku drugačiju razinu percepcije na alkemijskom trenutku transmutacije kada se jedan medij pretvara u neki drugi analizirajući čestice, energiju i elemente od kojih smo sastavljeni. Ustvari, ona je ovdje prikazala ciklus rođenja, života, smrti, ponovnog uskrsnuća i oblikovanja stare materije u neki novi format. Odnosno, narav prirode i svemira.



Nakon dvije vrlo mirne teme "Father time" i "Finite infinity" pozabavila se elektronskim manirizmom drone industriala u "In paradisum" potkrijepljenim lavežom psa i psihodeličnim fade-in/fade-out efektima s ponešto istočnjačkog tradicionalizma koji se još pojavljuje i u spoken-word komadu "잔소리 판소리 (Jansori Pansori)", da bi u "Little box of horrors" priuštila pravi industrial-noise zadivljujuće dramatike pune zvučnih abrazivnih eksperimenata. U "Semaphore conductus" glavne vokalne arije vode muški vokali New York Polyphony uz vrlo eteričan i gotovo izolirani ugođaj po tekstu Sekou Sundiate (1948-2007), ponegdje se još također pojavljuju ekstatične spoken-word naracije ("Weights & balances", "New American Theater"), a ostatak materijala svodi se na lagane, ali vraški lagane i usporene vokalne ili piano teme.



Koliko god da se ovaj album na prvo-drugo slušanje doimao monoton zbog svoje ambijentalnosti, koralnih napjeva, pokušaja figuriranja simfoničnosti sabijene u relativno kratke kompozicije i općeg mračnijeg ugođaja samotnjačke atmosfere koja stalno podsjeća na duhovne apokaliptične scene, pa i unutarnje horrore neprekidno prožete s obiljem eksterijernih efekata, djelo konstantno održava i prati zadanu fabulu 'potonule katedrale'. Spiritualnost koja izvire iz ove 73 minute može se naoko činiti nabacani kolaž ekspresija, kratkih instrumentalnih minijatura kojih doduše i nema u nešto značajnijoj količini, naposlijetku, njene vokalne arije se i ne mogu pjevati s nekim posebnim ushićenjem, ali Bora Yoon tome očito nije niti težila. Oslobodila se potpuno od svih zakonitosti selektiranja fahova, žanrova, obrazaca, stilova i klišeja, te napravila iznimno hrabar album u kome spontano ponekad čak i zakašlje, namjerno 'zafalša' ili gotovo kardinalno zabrazdi u nešto čega niti sama nije svijesna gdje se pronašla. Eksperimentira i istražuje poput elektroakustičara koji nisu bili s ničime sputavani, te traži što se sve može napraviti sa zvukovima koji u globalu ionako nisu prihvaćeni u konvencijama čiste 'školske klasične glazbe' premda je studirala improvizacijsku znanost i svoju prvu ljubav - koralnu glazbu.

Naslovi: 1.O viridissima virga, 2.Father time, 3.Finite infinity, 4.In paradisum, 5. 잔소리 판소리 (Jansori Pansori), 6.O pastor animarum, 7.Speratus, 8.Little box of horrors, 9.Weights & balances, 10.Semaphore conductus, 11.New American Theater, 12.Doppler dreams

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/04/2014