Kad se vraški pomučite s omota cd-a dešifrirati logotip slova kojim je ispisan naziv ovog švicarskog benda iz Ženeve, dočeka još jedna muka: naslovi kompozicija su toliko sitno ispisani da bi ih samo dalekovidna osoba mogla pročitati. A ostale popratne tehničke stvari, kao i imena članova još teže; ispisane su valjda najsitnijim fontom slova koji postoji. Nema druge osim uzeti povećalo da bi se došlo do imena članova Christophe (gitara), Cyril (bas) i Daniel (bubnjevi).

Počeli su 2011. i vrlo brzo naredali nisku nastupa sa Fu Manchu, Rorcal, Kess'kthak, Promethee, Saviours, Elizabeth, Lilium Sova, Karma To Burn, Red Fang, Intercostal... Neki od njih, primjerice Karma To Burn su im očiti utjecaji, a još navode Sabati, Goatsnake, Orange Goblin, Graveyard, Clutch... Već se po tome jasno zaključuje da su stilski orijentirani na stoner, a kad se album zavrti (prvi im je), dočeka solidna tutnjava provučena i natruhama metala, te djelomično i space-rocka.

A kad se očekuje vokal - nema ga. Ovaj trojac svira isključivo instrumentale, a manjak vokala nadomješćuju improvizacijama, wah-wahovima i nešto kompleksnijim aranžmanima no što je to u stoneru običaj, te prilično kratkim skladbama. Od ovih 8 naslova niti jedan ne iznosi dulje od 4 i pol minute, te još nešto vrlo zanimljivo: svi su naslovljeni očitim poveznicama, spregom s florom, faunom i prirodnim staništima, uglavnom prerijama, planinama i pustinjama. Tematski protežući gromovite medvjede, svijetleće ptice, kojotovu paranoju, neke prirodne cikluse i metaforičke slobode, materijal odrade u punoj brzini s tek nekoliko sporijih tempova za svega 30 minuta što je i sasvim dovoljno.

Temeljna blues osnovica koristi se u mnogo segmenata uvodne "Electric bones" ili primjerice najtromijih "Coyote paranoia", te prvom dijelu aranžmana "Unstoppable wheel" i "El barbathor" pri čemu se osjeća da zbog tradicijskog pristupa vitalnom ritmu bendu uzmanjka friškog daha. Repetiraju se. Daleko su figurativniji, konkretniji i uzbudljiviji kada Christophe odfrlji gitaru u riffoidne improvizacije nego li u pratnju ritmike. Neki od boljih gitarskih momenata stacionirani su u "Mountain drop" i završnoj "Desert whispers" s filanjem Hendrixovskih fragmenata, no kako im aranžmanski, tehnički i sam idejni pristup ne dozvoli da se razmašu u psihodeliju, hipnozu, mantre i još kojekakve kreativne dosjetke, kompozicije su sređene samo s globalnim kosturom na kome očito uz nedostatak vokala manjka i bogatiji svirački sadržaj. Jedna snimljena gitara je ovdje ipak premalo, a ne bi škodila niti poneka harma klavijatura koja bi dozvoljavala ekspresivnije izlete. Ovako je prilično ogoljeno upravo poput kamenih stijena u prerijama pustinje. Samo gdje tu teče voda?

Naslovi: 1.Electric bones, 2.Bearded thunder, 3.Lightning bird, 4.Coyote paranoia, 5.Unstoppable wheel, 6.Mountain drop, 7.El barbathor, 8.Desert whispers

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/03/2014