Grupa Bluestrip postoji od 2000. godine, a gitarist Mario Papić je cijelo vrijeme jedina konstanta. Od 2006. godine iskristalizirala se postava koja je, s iznimkom vokala, aktivna i danas. Album su snimali redom: Mario Papić (gitare, prateći vokal), Ivan Bekavac (gitare), Tomislav Duvnjak (bas gitara), Moreno Pletikosić (klavijature), Dragan Stojković (bubnjevi) i Stjepan Pete (vokal). Imaju dva tehnički kvalitetna spota koja dobro prikazuju kakav zvuk njeguje Bluestrip. Svirali su po cijeloj Hrvatskoj, a krajem mjeseca travnja imati će dvije gaže u Londonu. Uopće ne sumnjam da će prodati svoj blues Britancima bolje nego ovom našem podneblju.

Album sadrži devet pjesama od kojih je pet već objavljeno na njihovom prvom EP-u "Bird on a wire". Budući da sam prvo preslušao taj EP, ponadao sam se da će na ovom albumu te pjesme biti bar u malo drugačijem aranžmanu. To se nije dogodilo, tako da su nove četiri pjesme uredno mogle biti snimljene i zasebno kao jedan EP.



Normalno da pjesme pri prvom slušanju nekog cd-a bude asocijacije na neke druge izvođače i njihove pjesme. Tako je i s ovim albumom, koji je najjednostavnije percipirati kao kombinaciju između Majki i Partibrejkersa, makar možda malo više podsjeća na Beograđane. Da je ovih devet pjesama izašlo za istu etiketu krajem 80-ih, kad je Zdenko Franjić postavio temelje i udario pečat garažnog rocka i R&B s Messerschmittima, Spoonsima i već spomenutim Majkama, Bluestrip bi puno lakše uzeo svoj dio kolača. Sigurno da bi tada u usporedbe više bile uklesana imena kao Stevie Ray Vaughan, Alvin Lee, Rory Gallagher. Štoviše, Bluestrip sigurno puno više slušaju ove potonje.

Na ovom prvom pravom albumu Bluestripa nikako mi nije sjela vokalna interpretacija, sada već bivšeg pjevača Stjepana Petea. Uvjerljiviji je u pjesmama gdje priča (recimo strofa pjesme "Hodam"), dok mi je sasvim trivijalan čim je na redu pjevni refren. Ne kažem da je Stjepan Pete loš pjevač, ali prije bih ga mogao zamisliti u nekom indie izričaju. Svoje dionice je odradio dobro, ali po meni nema glas i interpretaciju za ovaj žanr. Bojom glasa i načinom interpretacije najviše asocira na Alena Marina iz grupa "Kojoti" i "Elektrobuda", meni osobno nikad dovoljno uvjerljivim pjevačem. Tu neuvjerljivost i konvencijalnost mogu komparirati i s Pejakovićem dok je odrađivao posao pjevača Korni Grupe.

Tekstovi u pjesamama su prilično prilagođeni glazbi, pa je impresija da je prvo slagana glazba, a tek onda su se na nju kačile riječi. I tu je možda i najveći problem albuma. Pjesma "Take me higher" je jedina otpjevana na engleskom i to moram priznati prilično dobro. Pri slušanju albuma na stranom jeziku (makar je upitno koliko nam engleski uopće može biti strani) je težište na slušanju glazbe, a tekstovi su tek sporedna kulisa. Sigurno bi album na mene ostavio bolji utisak da je cijeli otpjevan na engleskom. Bluestrip u nekim pjesmama (npr. "Kada noć") kao da se namjerno trude zvučati kao loš pandan Partibrejkersima. A stvarati glazbu kakvu rade Brejkersi je definitivno hod po rubu noža. Po takvom rubu gdje ne samo da ćete se porezati, već će krv šiktati na sve strane.



Ima i nekih numera koje nisu protkane takvim utjecajima, te prilično odudaraju od albuma i na prvu ti sjednu. "Sve što ima u meni" je takva, pjesma modernog zvuka gdje dečki imaju "and now something completely different". Tu su postavili sami sebi standard kako treba svirati moderan blues, s istaknutim bas dionicama i plesnom pozadinom. Tu čujem i Goribor, Obojeni Program kao i Manchester 80-ih. Ima svega tog pomalo, a opet zvuk je provokativan i ne može ga se strpati u jednu ladicu. Svaki od članova ima dovoljno prostora za svoju improvizaciju. Nije prvi put na ovim prostorima da jedna pjesma pojede ostatak materijala s istog cd-a. Ta pjesma je sigurno najveći pobjednik ako uspoređujemo ovaj album s prvim mini albumom.

Izdvojio bih još i "Hodam", pjesma gdje su strofe također odrecitirane prilično uvjerljivo. Tekst socijalno ljubavne tematike i atmosfera pjesme uspjela me teleportirati u Osijek gdje šećem uz Dravu. Baš u današnje vrijeme, vrijeme besparice i neimaštine kad tonemo sve dublje i dublje.

Ostatak pjesama na albumu je više-manje u standardnoj R&B shemi i, ako kompletno gledam, nema nažalost onaj "mojo" koji odvaja ovaj album od prosjeka. Blues je prilično zeznuta glazbena forma, gdje stvarno čovjek treba biti prilično kreativan i inovativan. Imati pjesme koje će odudarati od bilo kakvih blues šablona, a opet biti u bluesu, je ono što je manjini i uspjelo. Bluestrip nije jedan od takvih bendova. Oni koriste tipične blues obrasce, kombinirajući američku i britansku blues školu.Ako vam pak blues teče venama, točnije rock-blues, a ne obraćate previše pažnje na tekstove, ovaj cd će naći mjesto u vašoj kolekciji.

Naslovi: 1.Hodam po žici, 2. Take me higher, 3. Pogledaj u mene, 4. Kada noć, 5. Sve što ima u meni, 6. Bez nje, 7. Samo ti, 8. Ne trebam blues, 9. Hodam

ocjena albuma [1-10]: 5

jura // 12/02/2014