Kod ovakvog stila koji sadrži ekstremne i brutalno naglašene osobine deklarirane kao blackened deathcore uvijek je najvažniji odnos produkcije i uklopljenog vokala. Često se dešava da bendovi natrpaju zvuk i izgube upravo na vokalnim performansima koji se uguše u masi metalurgije, blastbeatova i distorzija. Međutim kod ovog, odmah na početku da kažem, iznenađujućeg debi albuma švicarskog seksteta iz Nyona, nikako se nisam mogao načuditi nevjerojatnoj čistoći zvuka, kompaktnoj svirci u kojoj četiri instrumentalista (Clyves - bas, Manu - bubnjevi, Raph i Yannick - gitare) punim kapacitetom izbacuju energične rafale i općenitom dojmu koji me pokosio eruptivnom silinom. Muzika im je kristalno čista, svaki instrument je odvojen, zasebno kanaliziran i toliko brižljivo produkcijski popeglan da se često pronađu momenti u kojima postoji sumnja da li je uopće moguće ovakvu donekle brutalniju metal-hardcore glazbu punu sirove snage sabiti u jednu jezgrovitu cjelinu. Njihov producent, snimatelj, mikser i meštar za mastering Vladimir Cochet s kojim se ovdje po prvi put susrećem ima neku specijalnu 'vibru', istančan sluh i profinjeni smisao za oblikovanje njihove glazbe. Hoću reći, prosto je nevjerojatno da ovako čisto uopće može zvučati jedan ekstreman bend i čisto sumnjam da bi po našim klubovima koji imaju solidne razglase i dobre ton majstore bez ovog maestra za miksetom Conjonctive mogli zvučati ovako studijski savršeno. Naravno, ako dođu u priliku da zasviraju na ovim prostorima... A možda niti u Švicarskoj na koncertima ne zvuče ovako, ne znam. Plaši me ta njihova iznima čistoća...

Nego, kad primite omotnicu u ruke, prvo će vam vraške muke zadati slovni logotip benda. Ja ga nisam uspio pročitati i dešifrirati, ali na svu sreću na poleđini omota piše 'Conjonctive is'. Riješen problem. Nadalje, bend je specifičan i po tome što ima dva vokalista - muškog i ženskog. Sonia Kaya i Randy Schaller su moćni gruvatori, vrište iz stomaka oporo i paklenski grubo, grleno, režavo poput najcrnije noćne more, a na te njihove death vokale u nekim pjesmama se nadovezuju elektronski efekti koji insinuiraju upravo ove grleno-želučane echo podražaje. Konačno, kad se zavrti cd s uvodnom "I spit on your grave" ('pljujem po tvom grobu', baš krasan uvod, ne?) dočeka piano melodija, malo elektronskog ambijenta, catchy solažica i užasno tromi tempo. Oh, pa zar još jedan symphonic/gothic-metal bend... No, nakon minute i pol zaurla Randy, iskoči tromi groove s naglašenom ritam sekcijom i režavim gitarama, te se 'kockice' počinju slagati na svoje mjesto. Odmah se umiksava prva tutnjava "The rise of the black moon" u kojoj Sonia ima čak i jedan 'clean' stih, te nadalje pokazuje perverzno moćan i grub, prilično visok vokal, a bend pokazuje sklonost i ka kompleksnom aranžmanu u kojeg su uključene i synth harmonije. "Emily Rose" je znatno sporija s nekoliko Sonjinih spoken-word dionica, a blastbeatovi se šibaju u samom finišu. Za "Somnambulant cannibal" je snimljen i video, te pjesma na najbolji mogući način dočarava svu njihovu tehničku čistoću. Puna je groove naboja, rascjepkana s nekoliko breakova i promijena tempova, te pršti cjelovitošću bogato osmišljenog aranžmana u kome nije izostavljena niti 'catchy' solaža. Tematski je interpretirana kroz bolesno sarkastičan kanibalizam ('sanjam, lovim i ubijam/ požderati ću te/ umireš, dišeš i živiš - umrijeti ćeš'). Jedina otpjevana na francuskom jeziku "Inceste indigeste" zvuči upravo zbog toga još perverznija i grublja, a "Victoria's lake" koja naizgled počinje sentimentalno i govori o ljetnom raspustu na plaži pretvara se u krvavi scenarij napadom riba - ubojica na plivače, 'holy shit!' u jednom trenutku povikne Sonia, ha-ha-ha... Naslovna "Until the whole world dies and nothing more" je puna gnijeva, revanšizma i neoptimizma ('samo zapamti osvetu/ spali istinu, živi svoje ludilo, čuvaj glavu i uništi sve'), a "Pray for redemption" i "Exit humanity" su gotovo klasičan death u nekim intervalima sve dok ne razdvoje aranžmane s breakovima u čvrste i isprekidane groove dionice. Album završava kratkim elektronskim ambijentom s jezovitim horror/drone/harsh fade-outom u kome cijeli svijet propada, odnosno crkava.



Teme su im, kao što se i može pretpostaviti pune nasilja, krvi, kanibalizma, zombija, ali u njima ima mnogo cinizma i crnog humora ('ponosim se biti jebenim Amerikancem - dobrodošao u čistilište', "Pray for redemption") kakav je redovito prisutan u horrorima s dozom komedije. Ustvari svojom metaforičkom nastranošću ismijavaju ljudsku glupost i većinom se sprdaju. Ništa smrtno ozbiljno ili zastrašujuće poput neke noćne more, već bizarno duhovito i u principu vrlo zabavno.

Od sjajne i fantastične produkcije preko veoma dobro posložene kompaktne i ne suviše ekstremne glazbe s iznimnom čistoćom, do ova dva isprepletena vokala, Conjunctive su već na samom startu podigli vlastitu ljestvicu veoma visoko. Imaju i smisao za lirske opscenosti koje neupućene mogu zaista uplašiti, no kad punkeri jebu mater političarima i mediokritetima, uistinu ne postoji razlog opovrgavati ovakvu brutalnu tematiku s klanjem kad ionako svi mi izgaramo bijesne od želje da nam s lica zemlje nestanu svi oni koji su nam zagorčali život. Conjunctive se na bizaran način obračunavaju upravo s takvim smradovima.

Naslovi: 1.I spit on your grave, 2.The rise of the black moon, 3.Emily Rose, 4.Somnambulant cannibal, 5.Inceste indigeste, 6.Victoria's lake, 7.Until the whole world dies and nothing more, 8.Pray for redemption, 9.Exit humanity

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/02/2014