Već na prvom albumu Hari sa svojim "debelim sinovima" iznenadio nas je svojim odličnim plivanjem kroz teritorij americane, a već prvim singlom s novog EP-a podigao je ljestvicu na još jedan viši nivo.

Summertime je balada kakvu će mnogi muzičari sanjati cijelog svog života i nikad je neće uspjeti napisati. Summertime će Vas u hladno i smrznuto (ne)vrijeme zagrijati i prebaciti Vas na predivnu pješčanu plažu u ležaljku razvučenu između dva kokosova drva... A dalje nek si svatko sam dopuni viziju. Summertime je pjesma, uz koju bi, da se pojavila bilo gdje drugdje, a ne u Hrvatskoj, ona nekadašnja Gershwinova, konačno otišla u zaborav. Osim svega toga, Summertime me strašno podsjetila na Matijinu Summer, a to je pjesma koju sam prošle godine imao na repeatu jako jako dugo. A vjerujem da ću i ovu imati. Dok je Matija ljetnu atmosferu dočarao mandolinom, ja sam mislio da ne može bolje. A onda me Haris skoro razuvjerio lap steel gitarom (Dinko Tomljanović) i trubom (Ante Prgin Surka). Perfektno!



I da je to sve, a da su ostale pjesme na ovom EPu za zaborav, "pjesme za ružno vrijeme" ispunile bi smisao postojanja, ali tu je još barem pet odličnih pjesama. Who I Want to Be je razigrana beatlesovska maštarija, koja će svakog slušatelja natjerati da zamisli prepun Saloon tamo negdje na Divljem zapadu, u koji s treskom ulazi John Wayne, i pogledom traži klaviristu da prestane svirati, a iznad njega je natpis na kojem piše "Don't shoot the piano player, He's doing the best he can".

Whale nastavlja u The Beatles atmosferi, a... pogađate već, podsjetila me na I'm the Walrus od legenda. Zašto? Nemam pojma. Za The Next Morning mislio sam da je obična, najobičnija balada, sve dok me nije preuzela tek pred kraj pjesme pri dvoglasnom pjevanju "you hold me tight, you think you're right, you won't leave me girl, all right, I promise you I'll leave tomorrow", kada sam u stvari skužio da to nije najobičnija balada, već je to jedna savršena balada.

Dva instrumentala Baswood Boulevard i Falling Leaves nisu tu samo da bi popunili vrijeme, već na neki način i jedan i drugi zatvaraju svoje poglavlje i uvode nas u drugo. Tako prvo spomenuti, dolazi nakon razigranih Who I Want To Be i Whale, te nas polako uvodi u mirniji dio EP-a, svojim "grlom u jagode" ritmom, uz koji svako malo očekujem da će Bane Bumbar krenuti s "Tog ljeta...". Falling Leaves zatvara EP, nakon Perfektne i Savršene balade samo uz akustičnu gitaru i klavirsku podlogu.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 12/03/2015