Još od 1995. kada su objavili treći album "Dopes To Infinity", legende iz New Jerseya održavaju neprekinuti ritam albuma svake treće godine. "Last Patrol" im je deveti po redu, te nakon prethodnog "Mastermind" (2010, USA no.165) ponovno su se pronašli na listi najprodavanijih dosegnuvši USA no.188.

Specifikum zvuka sabijen je u tri gitare - Dave Wyndorfa, Philip Caivana koji svira i bas, te novog člana Garretta Sweenya. Za bubnjevima je i dalje Bob Pantella, a u postavi više nema Ed Mundella i Jim Baglina koji su napustili bend nakon posljednjeg albuma. Wyndorf je i dalje glavni vokalist, te povremeno svira i klavijature.

Zvanični dio sadrži 9 pjesama, te dva bonusa za 'limited edition', mada se stiče dojam da su neke od njih i nepotrebne budući da švrljaju tapkajući na mjestu (osobito "Paradise" i minimalistična post-punk/noise mantra "Hallelujah"). Odnosno, napisane su nabrzaka u svega tjedan dana tokom veljače 2013. i praktički ne donose ama baš ništa novo što ranije nije već ostvareno i rečeno u njihovom opusu. Jedini dašak svježine jest pomlađivanje i osvježavanje stila s onim akcentom kojega su imali na prva 3 albuma kada su se debelo razlikovali od sukladnih Kyuss, Melvins i Sleep. Tada još nitko nije takav stil zvao stoner koji je svoju definiciju dobio tek 1997. kada su Kyuss karijeru nastavili pod imenom Queens Of The Stone Age, a Monster Magnet godinu kasnije s četvrtim albumom "Powertrip" napustili psihodeliju u korist harda i metala.

U većini ovih friških kompozicija pronalazi se glavno ishodište u psihodeličnom i space-rocku s vitalnim nasljeđem Hawkwind i Blue Cheer, te klasični obrazac strofa-refren-solo koji je u nekoliko navrata, po običaju, razvučen na katkad pretjerano dugačke komade od 8, pa i gotovo desetak minuta kao što je to slučaj s naslovnom "Last patrol", vrlo žestokom rokačinom punom solaža i harmoničnih, laganijih ambijentalija. Ona, zajedno s također predugačkom "End of time" čini podsjetnik na čuvenu "Bummer", a kao sprega na sjajna vremena asociraju "Mindless ones" s kompleksnijim aranžmanom na "Negasonic teenage warehead" i spomenuta akustična "Paradise" na "Blow 'em off". Ali unatoč svemu ovdje se ne nazire očekivana himničnost već samo stroga, pa čak i suhoparna vremenska relacija oživljavanja vlastite mladosti kada su imali udobnu i prostranu komociju nekih znamenitih pjesama.

Od ostatka materijala uvodna "I live behind the clouds" s isuviše dugačkim staccato početkom od dvije minute i atmosferom Nick Cavea And The Bad Seeds sažima gotovo cijelu osnovnu referencu inspiracije albuma koja je sabrana u tri konceptualno povezane teme "The duke of supernature", armagednoski hipnotičkoj tutnjavi "End of time" i mračnom akustikom završne "Stay tuned". Izvedba u ponekim trenucima albuma je strasna i energična, psihodelična i fino upakirana u alternativni izričaj, ali bez fokusiranog trenutka. Rasplinute, disonantne, nadrealistične i tematski zaogrnute u SF priče o imaginarnim svemirskim odmetnicima, vanzemaljcima i čudnovatim spodobama metafora su Wyndorfovog života u ovisništvu o teškim drogama kojih se, navodno, uspio otarasiti. Po zvuku i tematici ovog albuma baš se i ne bi reklo. Eminencije prošlosti su i dalje prisutne u svim relacijama...

Vrijedi spomenuti obradu Donovana "Three king fishers" s doom temeljima, no stari fanovi osim retrospektivnog stila u kompletnom kontekstu ovdje ne mogu pronaći neke znamenitije pjesme, dok oni koji njihov opus pamte samo po uspješnicama suočiti će se s prepoznatljivim osobinama benda koji je unatoč jako dobro usklađene produkcije samo odradio rutinskih sat vremena na koji se čeka tri godine.

Naslovi: 1.I live behind the clouds, 2.Last patrol, 3.Three king fishers (cover Donovan), 4.Paradise, 5.Hallelujah, 6.Mindless ones, 7.The duke of supernature, 8.End of time, 9.Stay tuned, 10.Strobe light breakdown, 11.One dead moon

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/01/2014