Američki pop-punk/metalcore bend s Floride (iz grada Ocala) ovime petim studijskim albumom razvrgnuo je ugovor s matičnom Victory Records kod kojih je vrlo uspješno keširao dva zadnja albuma "Homesick" (2009, USA no.21) i "What Separates Me From You" (2010, USA no.11, UK no.66) prodavši ih širom svijeta u gotovo milijun primjeraka od čega je samo polovica plasirana diljem Amerike. Victory je navodno od prodaje njihova tri posljednja albuma (prvi "And Their Name Was Treason" objavljen 2005. objavljen je za Indianola Records) zaradio 'samo' 75.000 dolara što im je bilo premalo budući da su im organizirane svjetske turneje s Rise Against, August Burns Red, Parkway Drive, Pierce The Veil, We Came As Romans, Suicide Silence, The Devil Wears Prada, New Found Glory i još nekim zvijezdama alternativnog rocka, metalcorea, metala i punka koje su bile ulagački, navodno znatno skuplje investicije od samog prikazanog rezultata. Teško je za povjerovati ako pomnožite milijun s cifrom cjene jednog običnog cd-a... Stoga se bend odlučio za staro d.i.y. izdavaštvo kada su kao demo bend još 2004. objavili EP "Halos For Heroes, Dirt For The Dead" s kojim su kao klinci stekli velike simpatije publike i podršku kritike, a kompletan tiraž su rasprodali na koncertima. Osnivač, gitarist i glavni kompozitor Tom Denney napustio ih je nakon trećeg, spomenutog albuma "Homesick" kako bi se posvetio braku i porodici, no povremeno im se pridružuje kao studijski muzičar.

Bend je kod vjerne publike prihvaćen kao ekipna mašina koja ne zna za greške, no ako imate averziju prema pop-punku koji je kod njih s vremenom evoluirao u previše sladunjave teen/bubblegum-punk pjesmuljke, niti ovaj njihov ubjedljivo najbolji album neće ništa bitnije utjecati da promijenite mišljenje. Srdačni i prijatni tekstovi koje piše frontmen Jeremy McKinnon ovdje su katkad vrlo impresivni za razliku od prošlog, tržišno najuspjelijeg albuma "What Separates Me From You" gdje se nakon Denneyevog odlaska očito izgubio u presedanima i dilemama isporučivši neke od veoma plitkih, pa i užasno loših lirskih preokupacija. Na stranu taj nefunkcionalni, ali ipak komercijalno značajan rad: "Common Courtesy" je znatno zrelije postavljen. Kao prvo, obračunava se s bivšom etiketom kroz nekoliko pjesama u kojima se može osjetiti da su prevareni strategijom marketniških trikova i raznih subjektivno nesuvislih administrativnih računica iz kojih su izvukli bitne životne pouke. To su pjesme "The document speaks for itself", "I'm already gone", odličan prvi singl "Violence (enough is enough)" i "Life lessons learned the hard way" kojima je suprotstavio centralnu, uvodnu "City of Ocala" s kojom se vraćaju svome kućnom ognjištu i iskonskim vrijednostima u koje su vjerovali na početku karijere bez obzira što će im znatno otežanija distribucija u vlastitom angažmanu smanjiti dostupnost ka opipljivom cd-u koji je do sada putem interneta prodan u 150.000 komada.

Njegov vokal je pročišćeniji, pjevniji i melodičniji. Više ne urla i ne growla onako mahnito kao prije, no i dalje je tanak i dječački piskutav kao da još nije završio poglavlje mutacije glasa. Ipak, kroz dvije najjače metalcore skladbe "Dead & buried" i spomenute "Violence (enough is enough)" dao je bendu osim moćnijeg performansa i ponajbolje skladbe koje su napravili u dosadašnjoj karijeri. S druge strane, album ima čak tri akustične skladbe - "I surrender", spomenutu "I'm already gone" i nadasve mnogo kreativniju "End of me" u kojima je optimizam s nastalim situacijama na vrlo svjesnoj i trezvenoj razini zadršavši i dozu romantičnih emocija. A također i u završnoj "I remember" koriste neke sitne akustične fragmente raširivši konkretnu pjesmu od cirka 4 i pol minute na 'outro' u kome međusobno pričaju i razglabaju još gotovo 5 minuta o svemu što im se dešavalo kroz karijeru.



Jedini video je urađen ponovno s Drew Russom koji im je režirao 3 ranije realizirana i vrlo uspješna spota, ovaj puta za "Right back at it again" gdje su izmješali sve vitalne značajke svojeg stila - moćan i vrlo težak metalcore uvod s pop-punkom, elanom fleksibilne melodije i nekim prilično neugodnim lirskim uspomenama iz vremena 2003. godine kad su bili klinci iz srednje škole.

Album ima strast, pomalo zbunjujuće revoltirane tekstove koji nikada ne okončavaju u sukobu ljubavi i posesivne mržnje već u njihovom uobičajenom ispeglanom maniru šminkerske potištenosti provincijalnog punkera, a glazba pokazuje rast i razvoj nadmašivši sva njihova ranija izdanja.

Dobro i nadahnuto ostvarenje, ali ništa posebno ili osobito. U Americi su dosegnuli no.47, dok su u Britaniji ostvarili najbolji plasman uhvativši po prvi puta top-40, UK no.34. Ako je računati nekakvim mjerilima da su album prodavali po 8 dolara (oko 45 kuna), keširali su milijun i dvijesto tisuća dolara prometa (oko 7 miljuna i dvijesto tisuća kuna!) minus onoliko koliko je oduzeo porez, infrastruktura tiska, štampanja i distribucije. Tko je tu glup i kakve su im to spačke spočitavali iz Victory Records oko pišljivih 75 tisućica za milijunski tiraž 3 prethodna albuma nepotrebno je govoriti. Posao s etiketama je, dokazano mnogo puta, friška figa za one koji su najvažniji akteri u show-bizu.

A Day To Remember zadovoljno trljaju ruke svojim poslom pokazavši zube industriji ne dozvolivši da ih gazi čizma kapitalizma prikazivanjem nekih sasvim stupidnih računica.

Naslovi: 1.City of Ocala, 2.Right back at it again, 3.Sometimes you're the hammer, sometimes you're the nail, 4.Dead & buried, 5.Best of me, 6.I'm already gone, 7.Violence (enough is enough), 8.Life @ 11, 9.I surrender, 10.Life lessons learned the hard way, 11.End of me, 12.The document speaks for itself, 13.I remember

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/01/2014