Pariški bend sastavljen od bivših i sadašnjih članova Amanda Woodward, Cowards, L'Homme Puma i Ravi postoji od 2011. kada su objavili prvi zapis "Du soleil refroidi". Potom su se, kako koji, vratili matičnim sastavima, a sredinom ljeta 2013. ponovno su prionuli ovoj postavi i sa producentom Francis Casteom, znanim po radu sa Kickback, Comity i Hangman's Chair, otišli u Sainte-Marthe Studio, te snimili ovaj debi album koji iznosi svega 28 minuta.

Iz terminološkog aspekta odgovara mini-albumu, no činjenica da ima 10 pjesama ipak vuče na stranu 'klasičnog' albuma. Pjesme su kratke, u prosjeku 2 i pol - 3 minute, neke i kraće, dok je završna "Cafard de bar" razvućena na 5 minuta. Vrlo dobar i očigledno emotivan crust/screamo vokal je na francuskom jeziku, press-info kaže da se radi o introspektivnim i ne-iluzijskim temama (znači o realnosti) bogatim duhom kakvog je sve teže pronaći u ovome opako teškom vremenu. Šteta što nisu poput bratskih Calvaiire priložili i tekstove da ih se barem putem google translatora donekle prevede pošto o francuskom jeziku nemam pojma. Ovako ostaje imaginacija o čemu točno govore, no tu je ona najvitalnija stvar - vraški moćna i čvrsta glazba koja sažima cijeli niz žanrova od hardcore punka, noise-rocka, black metala, sludgea, pa i nekih elemenata post-rock/metala.

Ritam sekcija s fino naglašenim basovima i kompleksnom math/noise gitarskom spregom proteže impozantnu količinu gradacija u uvodnoj "Leurs choix désarment", ima i nekih psihodeličnih i tremolo trenutaka, te se odmah u startu uočava da je bend frenetično dobro potkovan i produkcijski sjajno dotjeran. Kroz naredne kompozicije nižu se kompromisi točne definicije njihovog stila - malo nalikuju na post-hardcore ("Borgone et aussi aveugle"), malo na sludge/hardcore ("Chiens infidéles"), malo na post-rock/metal (laganiji i psihodelično rastrgani uvodnik "L'inconnue de la seine" s obaveznom ultrabrzom hardcore erupcijom), malo na skoro pa klasični screamo/hardcore (najkraća "Encoe et encore", "Eternel gagnant de sans éclat") i tako redom... Ali niti jedna pjesma im nije u strogo preciziranom fahu jer obilato tehniciraju s čistoćom i ne preferiraju klasične punk ili heavy riffove koji su se ionako već svima popeli na glavu. Gitare su vrlo čiste, često s mnogo odličnih staccato minijatura, a mada imaju obavezne izljeve frenetične energije, sve to stoji na čvrstim kompozitorskim nogama gdje se tema razvija praktički iz jedne dionice i kompleksno se nadograđuje u raznim smjerovima asocirajući recimo na školu At The Drive-In pri čemu je svakako najupečatljivija dinamika pjesama "Ta fin du monde" i lagane "Trop tard" u kojima se pronađe i podosta lakših, senzibilnijih dionica. Znatno teži i eksperimentalniji noise pristup pokazuju u posljednjoj, ranije spomenutoj "Cafard de bar" gdje je žanrovski pomješano praktički sve čime se služe ostavivši posljednje gotovo 2 minute pjesme za iznimno duboku solističku gitarsku noise/harsh psihodeliju.

Skladbe im imaju sve potrebne medikamente uključujući i cijeli niz snažnih melodija, iznenadnih breakova, odlično raspoređene termine dinamike, uspona i padova, te sve skupa tvori jedan veoma zanimljiv i uzbudljiv glazbeni sadržaj koji ne bježi mnogo od artizma hardcorea inficiranog sa svime i svačime. Čak se doima i ona teza transžanrovskih konotacija u kojima je dozvoljeno križanje svega i svačega.

Odlično realiziran album. Još samo da razumijem tekstove, bilo bi možda i savršeno dobro.

Naslovi: 1.Leurs choix désarment, 2.Borgone et aussi aveugle, 3.Chiens infidéles, 4.L'inconnue de la seine, 5.Encoe et encore, 6.Eternel gagnant de sans éclat, 7.Du soleil vert on en a tous boufé, 8.Ta fin du monde, 9.Trop tard, 10.Cafard de bar

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/12/2013