Beogradski bend Nikad dosta počeo je s radom još 1996., no za prvi demo materijal "Zaklon, otklon, svima poklon" trebalo im je punih 9 godina. Kasnije, 2009. pod istim naslovom je objavljen debi album, a kroz 17 godina karijere, postavom je prodefiliralo 7-8 muzičara. Kažu za sebe da su daleko zahvalniji daru slušanja, nego li daru stvaranja muzike što možebitno govori da su im htijenja daleko veća od prezentiranog, odnosno da su skloni samoironiji i samokritici na račun svojeg djela, ali kada se posluša ovih točno 36 minuta, ne bi se stekao takav dojam.

Premda su ovaj album napravili kao trojac - Dejan Sekulić (vokal, tekstovi, gitara), Dejan Lazarević (bubnjevi, bas, prateći vokal) i Aleksandra Vilotić (violina, prateći vokal), pokazuju karakteristike kompaktnog i kompleksnog sastava kao da ih ima barem još dvoje-troje u postavi. U osnovi, veoma dobro su ovladali zacrtanim prostorom adekvatno popunjujući na razne načine sve praznine ne koristivši nikakav 'slobodan hod' ili eksperimentarije za što je zaslužan njihov instrumentalistički senzibilitet. Imaju mnoge tehničke sposobnosti i razvijenu maštu za korištenje legata, staccata, melodija, harmoničnosti i skladnih ritmičkih odnosa za izražavanje vrlo unikatnog stila koji u sebi nosi mnogo karakteristika retra i eklekticizma (flower-power, psihodelija, progressive-rock), ali istodobno i nekih neobičnih odmaka od transžanrovskih elemenata u kojima prepliću smisao za teatralnost, cabaret, folk, country, valcer, surf i dakako, alternativni rock. Sve skupa, ovaj njihov čudnovati križanac svega i svačega od akustike ("Vreme vetra") i amplificiranog zvuka ("Nije važno") sve do poneke žešće rokačine (odlična "Igra čigra" s vještim violinskim međuigrama) uvelike ima odlike postmodernističkog rockerskog svjetonazora u kome se katkad provuku i blage natruhe System Of A Down, primjerice u uvodnoj "Čudo".

Ali u globalu, Nikad dosta su daleko bliži srodnici zagrebačkih Radost! i Čudnoređu (u nekim trenucima i bendu Mika Male), te beogradskim Krš i Činč koji svi imaju vrlo bliske sklonosti ka lirsko-glazbenom egzibicionizmu u čemu svakako prednjači vokal, te smisao za posve uvrnute tematske sofistikacije Dejana Sekulića. On se mnogo bazira na emotivnim, patriotskim, nacionalnim, pa i socijalno-društvenim prilikama uglavnom iz osobnog rakursa preklapajući strahove, unutarnje nemire, frustracije, vitalna životna pitanja i tek poneke lijepe, sentimentalne ili empatijom obavijene memorije. No, najviše od svega imponira njegov iščašeni vokal kojim doslovce izvrće smisao uglavnom veoma fino sročenih stihova. Nije on nikakav sumanuti vokalist, ali se kroz sav taj njegov stilski razapeti izraz dade primijetiti veliki utjecaj Serja Tankiana, barem po vrludanjima i pokušajima grleno-nazalnih fonetskih sukoba. Stoga u gotovo svakoj kompoziciji slušatelja dovodi do kompromisa oli misli ozbiljno ili se šegači. Kako sam sa sobom, tako i sa dotičnom lirikom, možebitno strahujući od emotivnog izljeva patetike.

Sva ta neobičnost sabijena u 10 različitih pjesama provlači visoki stupanj autorske legitimnosti i originalnosti, a to je u principu i osnovna nit vodilja njihovog arta kome treba pristupati pomalo s otkačenim stavom da sve što je izrečeno, otpjevano i odsvirano može istovremeno biti transformirano u više intelektualnih sfera i percipiranja ovog materijala. Za nekoga možda bezvezno švrljanje, a za nekoga duboko promišljeno stilski dotjerano u kompaktnost slojevite građe. U svakom slučaju, neobično, toplo, prijatno i humanistički izraženo, te veoma melodično i poetski jako privlačno.

Naslovi: 1.Čudo, 2.Tragovi, 3.Nije važno, 4.Igra čigra, 5.Voljena zemlja, 6.Nesanica, 7.Vreme vetra, 8.Vitezi, 9.Večera, 10.Voda

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/12/2013