Fokusirani, ali poput bijesnih black metalaca s ljutitim crtama lica stoje njih dvojica na bini. Ali ispred njih nisu gitare već mnoštvo kablova i spajalica koje se motaju kao crijeva oko utrobe nekakve retro-futuristične, digitalno-analogne mašine za stvaranje zvukova i vibracija. Iza njih vizualne projekcije prizora koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničko s onim što se upravo odigrava. No, kao skoro uvijek, prvi utisak vara i u toj kaotičnoj seansi slike i zvuka, ispod površine, krije se nešto, nekakav enfant terrible, masivan poput slona u skučenoj sobi, predivan i istovremeno užasan poput prizora eksplozije atomske bombe.

S konvencionalnom muzikom ova dvojica Slovenaca ne mogu ništa otpočeti. Barem ne u ovom svom zajedničkom projektu, koji je uračunato s ovim albumom iznjedrio već ukupno pet izdanja. Iako je do sada njihov rad bio malo poznat, izuzev u malom krugu tradicionalno jake slovenske noise scene, Neven M. Agalma i Domen Učakar možda će nekima biti više poznati po angažmanima u sastavima kao Dodecahedragraph ili više u Učakarovom Icarus Down. Svoju glazbu, ako je tako uopće možemo nazvati, opisuju kao noise, industrial, ambient, experimental, synth, drone... Ali je to prvenstveno jedno eksperimentalno putovanje ili bolje rečeno sonična ekspedicija u još neistražene dimenzije zvuka kao takvog. Njegovo dejstvo i učinak na slušatelja, pa možda čak i na sam prostor kojim se širi.

U ukupno dvanaest brojeva, koliko ih je na ovom novom albumu, nema gotovo nikakvih perkusivnih elemenata. Samo masa najrazličitijih zvukova koji se smjenjuju, preslojavaju i nadopunjuju u naočigled beskrajnim atonalnim valovima i vibracijama. Transcendentno i hipnotično en masse. Međutim, iza toga se, pri podrobnijem slušanju, krije rafinirana ideja i koliko god bi ta riječ možda bila ovdje neumjesna - skladanje. Internacionalno mogli bi se usporediti s američkim avangardnim sastavom Bloodyminded, koji su ove godine izdali jedan također vrlo žestoki album. Drukčije nego što bi se pomislilo, ovi Slovenci ne poznaju monotoniju, te se insceniraju kao pravi majstori svog faha koristeći se brojnim zvučnim efektima i svjesni su same moći zvuka i njegovog učinka. Iza čega se naslućuje njihov koncept koji ne razlikuje ambijentalne zvukove od nagle buke, već ih celebrira kao univerzalne sastojke jednog jedinog samorodnog tijela, sastavljenog od čiste vibracije. Između čijih vlakana egzistira naš prostor i vrijeme. Stoga se njihove kompozicije mogu opisati kao silazak do nepresušnog izvora i konačnog uzročnika iz kojega nastaju melodije i muzika općenito. Tako se ovdje uspostavlja veza između prastarog indijskog mita o plešućem bogu koji stvara kosmos iz zvuka sa suvremenom electro-božanskom mašinom za proizvodnju istog.

Ključ za shvaćanje muzike Ontervjabbita pruža možda i jedan od naslova na ovom albumu - "Discordia", što na latinskom znači nesloga ili razdor. I obuhvaćeno je u takozvanom diskordijanizmu, pojmu kojim se označava provociranje na razmišljanje, razbijanje dogmi i struktura te otvaranje novih perspektiva. Red iz kaosa, ili obrnuto. No, ovdje je uhvaćen onaj momenat dok se harmonija još nije potpuno odvojila iz nesklada. U ovim kompozicijama susrećemo smirene ambijentalne slojeve ("Crossing The Rubicon") direktno ispod ili pored razornih udara nekontrolirane buke ("Outro"). Levitirajuće harmonične pasaže se nadovezuju s terorom no-signal frekvencija kao u "Tetris Junk Cat Program". Riječ je o jednoj vrsti primordijalnog rezervoara zvuka u kojem se već sve ono nalazi što će kasnije biti. Iako se na ovakvu predstavu prvo mora naviknuti, nakon prvotnog se šoka može uživati u gustoj, sonično suludoj i sablasno meditativnoj muzičkoj kreaciji.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 26/11/2013