Osnovani su 2004. u Knoxvilleu (Tennessee, USA) kao trojac koji s jednom izmjenom basiste (Courtney Rawls) radi do danas: Billy Graves (bubnjevi), Josh Holt (vokal, gitara, piano) i Travis Kammeyer (bas). Objavili su dva albuma "Grace" (2005) i "Dead Circle" (2007) na koje se već i zaboravilo da su bili svojevremeno mali underground zgodici točno na pravom mjestu u pravo vrijeme, a sada se vraćaju nakon podosta odsustva s novim radom koji je za europsko tržište objavljen 13.IX 2013.
Specifikum ovog trećeg albuma je naglašena produkcija abnormalno traženog Kurt Balloua, gitariste Converge koji izgleda ima toliko posla da ga niti krakovi hobotnice ne mogu nadmašiti. Svugdje ga ima; ovo mu je valjda deseti ovogodišnji produkcijski rad u nizu od stotinjak potpisanih albuma koje je producirao (terapija je recenzirala skoro polovicu njegovih produkcijskih radova). Da se ispravim - ovaj album je reizdan 2013., ali je snimljen još prije 3 godine. Službeno je pečat na cijeli posao stavljen 2011. i objavljen je samo u USA, a onda se čekalo na uobičajene protokole - izdavač, promocija, organiziranje turneje, a i na vinil koji je nedavno tiskan za Inherent Records. Evo, dvije pune godine se razvijao izdavački i promotivni posao oko ovog materijala koji je dovoljno čvrst za izdržati barem cijelu jednu generaciju slušatelja sludge/doom orijentacije.

Ballou je Holtu podario prljavi harsh vokal kojeg ne koristi mnogo; tekstovi pjesama su vrlo kratki s dva ili četiri stiha i refrenom, te su natopljeni tugom, depresijom, očajem, beznađem, strahovima i paranojama izvikanim bijesno, agresivno i bolno. Metafora ili nekih dubokih sofisticiranih misli ovdje nema, stihovi su direktni i jednostavni, no u sklopu masne zvučne konfiguracije djeluju kao četvrti instrument koji samo 'rašpa' i 'hobla' na onim mjestima koja su aranžmanski najpogodnija za vokal. Prvenstvo prolaza i osnovni prioritet je svirka i kompaktna, a često i kompleksna aranžmanska struktura sastavljena od više djelova u jednoj kompoziciji. A pjesme su im vrlo dugačke protežući se i do devet minuta.

Tako na samom početku pjesme "Ritual" dočeka relativno mekši gitarski legato s isprekidanim ritmičkim nijansama na koje su dodavane gitarske gradacije od jedno 4-5 nadosnimljenih dionica. Tek od druge i pol minute prebacuju stil na sludge, stiskaju distorzije i počinju frcati masivnim zvukom od kojeg se ruše bedemi. Treći stavak aranžmana je atmosferičnost i uljuljkavanje u psihodelične sfere koje se sustavno pretvaraju u moćne fragmente sa nabijenim krešendom u vrlo brzom tempu. Kraće rečeno, Neurosis shema.



"Silent shroud" počinje moćno s vokalom, pretvara se u fini clean legato, pa opet brundaju masno i prljavo, pa skaču u tromu psihodeliju i tako redom od pjesme do pjesme. Negdje su te varijacije posložene sa sitnim inverzijama, katkad je tu Ballou dodao brdo produkcijskih efekata, raširio raspon i prostornost gitarskih disonanti, a ima i sitnih iznenađenja poput najkraće, trominutne atmosferične i jezovite psihodelije "All of this is mine" u kome sudjeluju Matt Johnson (modular synth), Megan Mulhearn (violina) i sam Holt (piano) koji stih 'I will carry all of this' neočekivano šapuće posve čistim vokalom.



Dalje se zvuk vraća u konstantu masnog sludgea s izuzetnim pogotkom "Eternal" prošaranog šapatima i psihodeličnim gitarama pri čemu se sama uloga Holta kao 'pjevača' posve utopila u masivnoj građi kao da vrišti i brunda iza debelog zida. Ako nemate stihove, apsolutno ništa ne možete razabrati o čemu 'divani'. Isti je slučaj i u tromoj "Slow burn"; njegov vokal je potisnut skroz na periferiju, a u središnjici i Kammeyer dobiva svoju priliku za finu melodičnu staccato solažu na bas gitari sublimirajući stil u post-metal teritorij. Finiš pjesme je pun gitarskih eksperimenata i moćnih tremola. Posljednja i najdulja "The misery coil" izranja iz dubokog dvominutnog psihodeličnog fade-in uvoda u kome se gošća Megan prilično dobro uživila u turobnu atmosferu vrlo mračnim violinskim ugođajem potkrijepljenim Holtovim eksperimentalijama - udaranjem palicama po gitarskim žicama. Standardni tijek riffova i konstrukcije ovdje je spram ostatka materijala najjednostavniji - tromi i mučni sludge, konkretnije, vraški napucani blues s repetativnim riffovima. Ništa mudro, ali vrlo upečatljivo.

Zvuk je izniman produkcijski složenac kako i dolikuje meštru Ballou. Bendu je dao apsolutno superioran stil na relativno jednostavne pjesme koje su domišljatom aranžmanskom strategijom uobličene u čvrsta i veoma bučna zdanja u kojima pravi ljubitelj žanra sam treba tražiti poantu vrlo šturih tekstova ako ih uspije percipirati uz svu distorziranu građu. Upravo zbog blijedog i tankog lirskog nadahnuća sav sadržaj je težinom usmjeren na tonsku konstrukciju; da nje nema, ovo bi bio vrlo slabašan rad. Zato zaboravite tekstove ako ih uopće uspijete razaznati. Usmjerite se na snažan i tromi zvuk koji razara poput bagera u radnoj atmosferi kidanja gromada stijena. Tromo i polako, a kad se obruši - čepovi na uši.

Naslovi: 1.Ritual, 2.Silent shroud, 3.All of this is mine, 4.Eternal, 5.Slow burn, 6.The misery coil

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/09/2013