Jel ste ikad čuli za ovaj bend? Ja nisam. A kad sam ga poslušao i malo pročačkao po njihovoj povijesti, sinulo mi je na pamet da bi ga možda mogao imati na nekim prastarim cd-ovima i mp3-cama koje mi je netko nasnimio, a nisam ih nikad slušao ili nisam obraćao pažnju preskakujući s albuma na album, od pjesme do pjesme, zadržavajući se, onako po deset sekundi ako mi se uvod ne sviđa... I, ti majke, našao sam ga na jednom opsežnom DVD-u sa još jedno 40-tak albuma snimljenih prije 7-8 godina. Vidiš, mulac nije to poslušao... A niti onaj koji mi je to donio, pa da mi obrati pozornost na bend.

Riječ je o potpunoj promijeni stonera, mada kad sam poslušao taj stari materijal (točnije album "Frenchman Nevada" iz 2002), jasno mi je zašto sam posve zaboravio na bend. Nije mi sjedao kao niti gomila toga što se nalazilo na tom DVD-u, ali sad to nije bitno. Ovdje je riječ o bendu koji je osnovan u Parizu 1999., preselio se u L.A. i godinama lunjao u potrazi za odgovarajućim angažmanom pritom se znatno rasipajući sa članstvom. Iza sebe su ostavili dva EP-ija i dva bezuspješna albuma (posljednji je bio prije 6 godina), no s ovim trećim su uspjeli da konačno naprave veliku stvar premda stalno mijenjaju postave i skoro da praktički funkcioniraju poput projekta s neprestano 'letećim' članovima. Konstante benda su Adam Keller (bubnjevi), Otto Maddox aka Lo S. Data (vokal, gitara), Patron (vokal, bas, klavijature, gitara) i Matt Vatimbela (bubnjevi, bas, klavijature), te se ovi momci i jedna djevojka neprestano mijenjaju na instrumentalističkim pozicijama. Ovdje su uposlili tri vrsna majstora žanra - Alain Johannesa kao producenta (radio sa Them Croocked Vultures i Chris Cornellom), Nick Oliverija (ex-Kyuss i QOTSA), te Hoss Wrighta (Mondo Generator) koji su pjevali i ponešto odsvirali.

Naravno, ovi američki Francuzi ne bi uzalud došli u Ameriku da samo pokušavaju prangijati kopiju stonera, već da žanru i daju novi oblik. Tako su gotovo iz upotrebe izbacili gitare i sve one silne riffove, a posvetili se masnom brundavom basu koji više zvuči elektronski negoli analogno i ritmu koji mora biti snažan u umjerenim količinama. Sličan eksperiment pokušali su u nekim pjesmama uraditi QOTSA na albumu "Era Vulgaris" 2007., no svi znamo kako je to prošlo. Vidjeli smo ih na Radar festu iste godine u Sigetu poput dance-rockera koji su se pokušavali ušlepati na retro trend post-punka i uspjeha Franz Ferdinanda i Bloc Party. Sve je to ok kad veliki bend traži novi zvuk. Prihvatiti će ga masa, kao što je prihvatila i novi album o kome nemam što puno pričati osim - poslušao jednom i vjerojatno više nikad.

"Double Disco Animal Style" je posve izbacio onaj neki predznak metala iz stonera ukalupivši ga u indie-rock po čemu će mnogi smatrati bend izdajicama stila zasnovanog na Black Sabbath. To tako ide u razvoju kad se dodaje nova fasada staroj zgradi. Prvo se skine stara trulež koja je bila vrijedna godinama rekavši svoje, a onda se na stari kostur šije novo ruho bez ikakve primisli da izgleda kao ono 1973., 1993. ili 2003. U godini kojom se obilježava 40-to godišnjica stonera, žanr nije mogao dobiti boljeg nasljednika koji i svira i pjeva i pleše oslobodivši se eminencija prošlosti.



Gotovo svi stoner bendovi do sada su bili opterećeni riffom, ali ovdje je stvar posve drugačija čim se uđe u prvu naslovnu pjesmu "Double disco animal style" s vodećim nabijenim basom i plesnim ritmom, dok je gitara posve potisnuta. A moćan i mračan vokal je specifikum koji se proteže kroz cijeli album. Nije onako bezazleno djetinjast poput QOTSA i onih frakcija nastalih iz Kyuss, već je zastrašujuće-prijeteći, potpuno uvjeren u svoje stavove, nešto uistinu posebno i u rocku, a i u metalu ili ghoticu s kojime ima još ponajviše karakteristika. Druga i treća pjesma "Give the rat a name" i "Teeth and tongue" s različitim tempovima pokazuju rafinirane odlike ovog uspješno realiziranog novog stonera, a tek četvrta "Buterfly shelf" u koju su uključene klavijature nevjerojatno spretnim metamorfozama se pretvara u rasplesani humpa-cumpa techno-trance što je vrhunski domet preobrazbe žanra.

Nadalje nastavljaju sa zanimljivim blues riffovima i nešto više gitariziraju posebno jer se Nick Oliveri (i Hoss Wright) uključio grčevito u vokalnu izvedbu "Hanging low" vrištajući iz petnih žila onako kako to on zna. Poput Ian McKayea kome čupaju nokte.

Nastavak je nešto manje zanimljiv sa shemama prvih nekoliko pjesama gdje se isprepliću jedne te iste konotacije naglašenog melodičnog basa i troimijih blues ritmova ("Mezzoven"), neki prilično izlizani riffovi ("Gift", glam-rock "Alright"), sve dok ne dođe neočekivani kratki cabaret koji bi mogao proći komercijalno kao štos kod Madonne ("I'm not gonna take it").

Izgleda da se bend mnogo vrti oko Hollywooda i velikog svjetskog uspjeha radeći spregu underounda i teške komercijale s idealno namještenim supstancama koje će podjednako zadovoljiti kriterije i jednih i drugih. Posebno pristalica stonera koji su spremni prihvatiti nove izazove žanra. Oni koji ga doživljavaju samo kroz masne riffove neće se oduševiti.

Naslovi: 1.Double disco animal style, 2.Give the rat a name, 3.Teeth and tongue, 4.Butterfly shelf, 5.So high, 6.Hanging low, 7.Round and round, 8.Mezzoven, 9.Gift, 10.Alright, 11.I'm not gonna take it, 12.Midnight situation, 13.On my heart + 14.Bonus 1, 15.Bonus 2

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/09/2013