Prijatno iznenađenje koje pristiže iz Austrije je šesti solo album mladog i vrlo nadarenog Ben Martina iz St.Poeltena gdje je 2007. pokrenuo vlastitu izdavačku kuću Violet Noise Records. Ima i dva benda I Am Cereals i The Black Riders, studirao je jazz gitaru u Beču, a po vlastitim afinitetima voli The Beatles, Michael Jacksona, Hugh Masekelu, Herb Alberta i još mnoštvo glazbe u rasponu od Bill Withersa do Pat Methenyija, od Joni Mitchel do Brand New Heavies...

Već po ovome kratkome opisu dade se zaključiti kako ispred nas stoji vrlo melankoličan i sentimentalan album koji pršti emocijama i otkrivanjima unutarnjih ljepota. U igru je uključio i nekoliko pratećih glazbenika (bubnjevi, bas, klavijature, električna gitara, duhači), a on sam svira uglavnom akustičnu legato gitaru i pjeva veoma senzibilno. Upravo je njegov vokal jedno od velikih bogatstava koje se zapazi u hipu - miran, pomalo režav poput Van Morrisona, ponekad i osebujno Sting-ovski baršunast ili nešto mračniji nalik na Robbie Robertsona, pa čak i pronicljivo zagonetan u stilu Donalda Fagena ili, pak, patetičan kao Paul Simon. Sprega njegovog vokala je zaista miks odličnih i znamenitih vokalista koji su podarili bezbrojne krasne i nezaboravne pjesme.



Glazbeno protežira raskošan pop pun temperamenta s različitim elementima od soft-rocka (brze "Overwhelmed" i "Ready to walk"), countryija ("Recall"), soula (vrlo vesela "Snow", "Hugging and kissing/ the world"), samba ritmova ("Heart in a handshake" s bogatim psihodeličnim backgroundom), pomalo i funk-jazza, a sve kompresirano u vrlo dotjerane radiofriendly kompozicije s maksimalnom duljinom od 4 i pol minute. Nerijetko se čuju i prave male bravure a'la Steely Dan poput pjesama "Cracks" (pod očitim natruhama onog 'pravog i crnog' Michael Jacksona) i "Far more easy" gdje se bend razmaše sitnim improvizacijama i duhačima kojih ima poprilično razbacanih i po ostalim pjesmama.

Ipak, nekako najljepšom pjesmom se izdvaja lagani uvodni country "Aeroplane cemetery" kao da je izvađen iz opusa najboljih skladbi zaboravljenog Bob Segera popraćen ambijentalnim slide efektima syntha i finim gitarskim improvizacijama, te također lagana "Shattering sound" pod primjetnim utjecajima The Bend i Van Morrissona. Obje pjesme govore o teškoćama u otkrivanjima unutarnjih ljepota. Svojih i nečijih drugih. Posebno je sentimentalna "Melody" posvećena nekim Benovim kolegama s austrijske indie scene zalazeći u zavičajno-poetičan prikaz šuma i zaleđenih mirisa zima na americana način. Kao suprotnost ovim laganicama tu je i potencijalni hit "Ten times a bad one (five times are good)" napucan duhačima i rasplesanim soft-rock ugođajem, taman onakav kakav se redovito dobivao od starih hitova već nekoliko puta spomenutog Van Morrissona.

Veoma je interesantno da je gotovo sav materijal snimljen u Benovoj sobi, dok su jedino duhači snimani u studiju. A jedini propust koji se može zapaziti jest da su sve pjesme prvo skladane za akustičnu legato gitaru i vokal, te su se svi instrumentalisti naknadno uključivali u proces izgradnje što pomalo kvari svu ovu ljepotu albuma. Da se izbjegao obavezan početak ama baš svake skladbe s akustičnom gitarom i da su se dovitljivije osmislili aranžmani, ovo je mogao biti jedan od ponajboljih postmodernističkih pop-rock albuma 2013. godine.

Obavezno ga poslušati pogotovo ako preferirate kantautorske žanrove i imate šmek za neke vrlo slične hrvatske i ex-Yu izvođače koji rade vrlo blisku glazbu. Ovo je u tom fahu još nešto i ponajbolje urađeno od svega toga.

Naslovi: 1.Aeroplane cemetery, 2.Snow, 3.Cracks, 4.Ten times a bad one (five times are good), 5.Melody, 6.Shattering sound, 7.Far more easy, 8.Overwhelmed, 9.Ready to walk, 10.Heart in a handshake, 11.Hugging and kissing (the world), 12.Recall

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/08/2013