Nerazumijevanje od strane okoline i opresivni stav policijskog staleža prema njemu naveli su Nemanju Kojića aka Kojota, frontmena ovog kultnog beogradskog benda, na jedno javno obraćanje putem Youtube-a netom prije izlaska njihovog dugoočekivanog osmog po redu albuma "Reality Check". U njemu se Kojot obračunava sa svima koji ga na razne načine i radi njegovog životnog stila već dugo godina proganjaju i ugnjetavaju. U muzičkom smislu nastavak toga iskaza nalazi se u posljednjoj pjesmi novog albuma. U njoj koristi i markantnu frazu 'police and thieves', vjerojatno inspiriran istoimenom pjesmom Juniora Marvina iz 1976. godine u produkciji legendarnog Lee Scratch Perrya, a kasnije ju The Clash obradili. "My People" se i po svom akustičnom aranžmanu razlikuje od ostatka albuma u kome Eyesburn prezentiraju svoju novu crossover varijantu koja se sastoji iz rastafarijanske filozofije, elemenata reggaea i duba, te jake hardcore/metal gitarske distorzije, što oni sami opisuju kao "peace metal". Ovi Beograđani su od skoro samog početka davne 1994. njegovali vlastiti stil, koji svoje korijene vuče još od hardcore/reggaea kakav su prakticirali na primjer Bad Brains; spoj žestokih nota i harmonije spomenutih jamajkanskih žanrova.

Kako to u skoro pa idealnom obliku zvuči, može se uvjeriti u pjesmi "Peacefull War", gdje se metalizirani gitarski riffovi bore za prevlast s grandioznim puhačkim uplivima, a distorzija i limeni zvukovi su ovdje po jačini gotovo pa ravnomjerni. Na "Reality Check" element reggaea je puno više zastupljen nego na prethodnim albumima. U skoro svakoj pjesmi ubačeni su kratki reggae-filleri kao opozicija teškim riffovima, a to je u pjesmi "Illegal" dovedeno u cijelosti do vrhunca s karakterističnim reggae up-beatom, gotovo perkusivnim gitarskim chopom i melodičnom puhačkom pratnjom. Ili se pak kao u "Time" i "Frontline" iščitavaju natruhe od ska, pa čak i popa. Tek u "Hold This Way" i "My Friend" ovi Beograđani rasplamsavaju onaj svoj čuveni potencijal spariti naizgled nespojivo kao što je jazz i reggae s brutalnom distorzijom. No takvi momenti su rijetki na ovom albumu. Jer na drugoj strani, ovdje se nalazi nekoliko brojeva koji se ne mogu drugačije opisati već kao neuspjeli, groteskni žanrovski inženjering s rezultatom nalik na Bob Marley-Iron Maiden-Frankensteina. U pjesmama poput "Burning Ball", "Happy and Free" ili "Dance", njihov hibridni peace metal ostavlja gorak okus da su Eyesburn, nakon zvaničnog raspada 2005. i svog ponovnog okupljanja prije dvije godine, većinom izgubili nekadašnji smisao za stvaranje upečatljivih i dubokih pjesama kao što su bile njihova verzija Marleyeve "Exodus", "Soya" ili "No Free Time", a posvetili se uglavnom površnom i plitkom, pukom i rutinskom silovanju gitare. Aura mističnosti i posebnosti, koja ih je prije pratila ustupila je mjesto proizvodnji zvučne kulise za agresivne i s rasta-kulturom nespojive mosh pitove na koncertima i koji pri tome jedno drugome nespretno staju na stopala. Eyesburn su još jednom riskirali, pokušali se iznova osmisliti, ali to im je tek polovično pošlo za rukom. Tako se na "Reality Check" previše pjesama može otpisati kao suvišno i gdje kao da ne znaju da li bi prije zapalili jedan gotivni joint ili si radije razbili pivsku flašu o glavu. Jer, ruku na srce, kao čisti hardcore/metal bend Eyesburn i nisu neka posebnost. Tek eksperimentiranje s dub/reggaeom dovelo ih je do onoga što su kasnije postali, a davši ovdje prednost bezglavom gitarskom peglanju učinili su si medvjeđu uslugu.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 15/07/2013