Škotski Bearsuit Records je kroz svoj mali opus postao sinonim za uistinu posebnu pop glazbu. Ovo im je tek 20. izdanje objavljeno 25.II 2013., te je prosto nevjerojatno da na konto jednog lokalnog muzičara iz Edinburgha, našeg starog znanca Harold Nona, može razvijati jednu cijelu 'pomaknutu' scenu koja prkosi svim mogućim trendovima stvarajući zaseban, posve novi žanr.
Haq je kolaboracija spomenutog Harold Nona (priprema četvrti album) i japanskog dueta N-qia iz Tokija kojeg čine Nozomi (vokal) i Takma (klavijature i programi). Samog Harolda ne treba posebno predstavljati, nadam se. O njemu smo se dovoljno napisali tokom proteklih 5-6 godina, a on se ovdje drži svoje uobičajene baze svirajući gitaru, klavijature i baratajući programima. N-qia imaju jedan album "Kaleidoscope" objavljen 2011. za njemačkog izdavča KUGK Musique, te su surađivali s brojnim izvođačima, između ostalih sa Gouthy (Acustronica) i Valance Drakes, a pjesme su im se našle i na nekim kompilacijama.

Ovaj projekt realizirao je 50-minutno djelo u kojoj je eksperiment popa došao do punog izražaja. Secirati tko je šta ovdje napravio priličan je zalogaj za analizu, no nije teško dokučiti sneni ženski dream-pop vokal Nozomi koja pjeva senzibilno i psihodelično maglovito poput kombinacije Elisabeth Fraser (Cocteau Twins), Bilinde i Kevina (MBV) i Jon Birgissona (Sigur Ros). To jest, malo mislite da je razumijete, pa vam se malo učini da baš i ne razumijete, a naposljetku se učini da baš i ne možete shvatiti na kojem jeziku ona uopće pjeva. Engleskom, japanskom ili nekom izmišljenom... Njen vokal je pretopljen u osebujnu laid-back psihodeliju koja tvori zaseban glazbeni element svojim melodičnim arijama i nevino-blaženim uzdasima poput reverba.

A od ostale infrastrukture, jedino je 100% uočljiva Haroldova gitara s raznolikim tretmanima od sitnih staccato tonova, legato distrozija, disonantnih riffova, sve do noiserske etike koja se savršeno dobro uklapa u elektronski dekor sastavljen od brojnih fragmenata ležernih eksperimenata, glitcha, vraški oblikovanih ritmova, sve do natruha pentatonike prožete lucidnim dizajnima koji na trenutke izlaze iz opusa popa u jazz, orkestracije i modernu klasičnu avangardu. Sve to skupa ostavlja dojam nedokučive i teško uhvatljive 'dream-pop' glazbe koja krši uobičajene pop-obrasce koji na trenutke imaju reference indietronice, shoegazea, post-rocka, pa čak i post-techna uzme li se u obzir što su Mouse On Mars i Autechre radili 90-ih godina.

Baza im ipak nije na plesnim ritmovima, već poigravanje s njima u svrhu obogaćivanja dekora što znači da "Nocturnals" nikako nije album za veseljake. Svaka od ovih 12 pjesama na momente uđe u plesnu dinamiku, ali kako uđe, tako se gotovo sistemom fade-in/fade-out isključi iz nje prvenstveno dajući prostor za bogate pasaže i kompleksne gradacije. Može se primijetiti da su pjesme sastavljene od nekoliko stavaka mada su uobičajenih pop duljina od cirka 3 do 5 minuta. Onaj prvi dio je instrumentalistički uvod, drugi je pjevani, a od trećeg redovito se razdvajaju u neočekivanim smjerovima kršeći pravilo uvodnika, klišeja i nekakvih očekivanih ritmičkih nastavaka u kojima gotovo da i nema repeticija. Zbog toga ovo jeste vrlo složena, a i prilično 'teška' glazba za analizu, ali je zato veoma prijatna za slušanje. Nenametljiva i ambijentalna s laganim, uglavnom down-tempovima, od čega ipak malčice odudara uvodna pjesma "Bees in my feet" koja donosi najjednostavniji dašak ove kompleksnosti podsjećajući pomalo na novu reminiscenciju Cocteau Twins križanih sa Notwist, Sigur Ros i elektro-akustičnim performansom u kome prednjače melodijski gudački samplovi pospješeni gitarskom distorzijom, minimalističkim pianom i šumovima.

Kroz album se nižu raznoliki melodijski tretmani harmonike i šansone ("Retrospect"), čudnovato 'izgubljenih' atmosfera iz opusa romantizma ("Learning how to fall" sa zgodnim efektom 'fućkanja' u završnici), gudačkih manipulacija prožetih glitchom i 'claphands' efektima ("Riverend"), veoma lijepih 'brand new-romantics' tema kao da su novokomponirani odjek na Simple Minds iz faze "New Gold Dream '81'82'83'84" miksanih sa Sylvianom i Sakamotom ("Are you the elephant factory?" i najdinamičnija "Sleeper"), prozračnih ambijenata ("That's just like the same"), ili pak, nekih pjesama koje su očito otpjevane na japanskom ("Zuyder" i "Jikan ga nai", također sa 'fućkanjem'). Sve do jedine mračne teme ("The birds are eating the sun") i finih odjavnih 'gudačkih' staccato figura (završna "Poison tree").

Ali, uhvatiti ove kompozicije za glavu ili rep - nemoguće je. Transplatiraju se u neočekivanim smjerovima koji doprinose velikoj uzbudljivosti raskošnog talenta ovo troje autora. Samo slušati i uživati. Svakim novim klikom na 'repeat' otkrivaju se nove skrivene tajne. Fantastično!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/06/2013