'Oni još uvijek postoje?', začuđeno sam pitao Elektrik Žareta sredinom 2012. kad mi je rekao da ih je nedavno gledao uživo, koliko se sjećam, u New Yorku. Ti bokca, čovjek ima love za let a Ameriku, a ja nemam niti da si promijenim gumu na biciklu... Tom Tom Club su bili i ostali porodični bend Chris Frantza (bubnjevi) i Tine Weymouth (vokal, bas, synth) izrastao kao frakcija Talking Heads 1981. godine, te su u prvih nekoliko godina rada komercijalno gotovo zasjenili svoj matični bend. "Wordy rappinghood" (USA dance no.1, UK no.7), "Genius of love" (USA dance no.1, UK no.65) i obrada The Drifters "Under the boardwalk" (UK no.22) bili su veliki new-wave funk hitovi, a debi album "Tom Tom Club" (1981, USA no.23, UK no.78) prvorazredno rasplesano iznenađenje u vrijeme kada su Talking Heads uzeli kraću diskografsku pauzu u kojoj je David Byrne počeo intenzivno istraživati tradicionalnu glazbu Afrike i Bliskog Istoka. Oba benda su u ljeto 1982. održala i svjetsku zajedničku turneju nastupivši u Zagrebu i Beogradu s plavokosom Tinom u poodmaklom stadiju trudnoće. Oni koji se sjećaju, Talking Heads su tada odsvirali i 3 pjesme koje su pripremali za novi album "Speaking In Tongue" (1983), ali one nikad nisu objavljene. Nakon neshvatljivog promašaja drugog albuma "Close To The Bone" (1983, USA no.73) s dva nedovoljno jaka singla "The men with the four way hips" (UK no.82) i "Pleasure of love", Tom Tom Club su izgubili europsku distribuciju preko Island Records, te su svoju posljednju veliku epizodu odigrali u čuvenom koncertnom filmu "Stop Making Sense" (1984) Talking Heads u kome su izveli pjesmu "Genius of love".

Sva naredna izdanja su nestala s komercijalnih radara premda su imali još nekoliko solidnih pjesama i kolaboracija sa Lou Reedom, David Byrneom, Jerry Harrisonom ili house pionirom Marshall Jeffersonom, te techno DJ-om Roger Sanchezom, a bilo je i nekoliko simpatičnih obrada Donne Summer, Hot Chocolate i Lee Scratch Perryija. Albumi su bili sve rijeđi, a kad su Talking Heads 1992. definitivno obznanili razlazak, Tom Tom Club su se začahurili u porodični život u Connecticutu gdje su sagradili vlastiti studio Clubhouse i od tada su napravili još samo 3 dugosvirajuća izdanja koja su prošla potpuno neprimjetno.

Ovaj šesti studijski album povratak je korijenima iz kojih su izrasli, točnije albuma "Remain In Lights" Talking Headsa, a inspiraciju za rad su im zapalile još jedne zaboravljene vedete 80-ih, Psychedelic Furs s kojima su održali kraću turneju ujesen 2011. Uz Chrisa i Tinu, na albumu je okupljena session ekipa - Bruce Martin (klavijature), Pablo Martin (gitara), Victoria Clamp (prateći vokali), Dickie Landry (tenor saksofon), te gosti iz benda Wild Belle - Natalie Bergman (vokal) i Elliot Bergman (bariton saksofon, električna kalimba).



Materijala nema mnogo mada album iznosi 53 minute. Ovdje je praktički samo 6 pjesama, dok su ostalo repeticije istih s instrumentalnim i remiksiranim verzijama, što će reći da smo dobili odokativno, 3-4 EP-ija sa uobičajeno pripadajućim sadržajem. Tekstovi su plitki i šturi svedeni na pop opservacije sa zabavnim sloganima bez ikakvog osobito zanimljivog štiva baveći se 'danima slave i ljubavi'. U glavnoj pjesmi "Downtown rockers" Chris spoken-word tehnikom spominje protagoniste NY scene 70-ih od Velveta, The Modern Lovers, The New York Dolls i Patti Smith, preko Ramones, Television, Suicide, Blondie, Richard Hella, John Calea, The Cramps sve do The B-52's i Talking Heads. Ostale 4 pjesme u lirskom pogledu nisu niti izbliza, a niti izdaleka, kako god, za neko intelektualno razglabanje, no zato su zabavne i posve nevine, jednostavnije rečeno, priređene očito za nostalgičnu generaciju ljubitelja new-wavea koji osim prijatnog klupskog provoda ne traže nikakvu dramatiku i poetiku. U tom pogledu je album potpuno promašen slučaj i za komercijalni radio program u kome se može pronaći i poneki dobar štos u pop pjesmama, no spašava ga plesna glazba s finim kolopletom funka, soula i sofisticiranog rhythm'n'bluesa.

Uostalom, ritam sekcija Chrisa i Tine nikad nije bila upitna mada su njeni vokali tanani, plahi i neupečatljivi, pa čak niti simpatični brojevi poput Steely Dan-ovskih soul-funk/jazzy 'uboda' "Kissin' Antonio" nalik na čuveni "Do it again" i "Sweets to the sweet" s plitkom funk-ić gitaričicom poput ukulelea i zgodnom sax solažicom ne mogu izmamiti ništa drugo osim hladnjikavog, prilično aseksualnog cupkanja u Chrisovom humpa-cumpa tempu. Donekle se izdvaja elektronska "Love tape" pomalo podsjećajući na The Human League synth-pop sa Tininim slatkastim hot-sexy vokalom, ali nadebelo fali konkretan tekst i radnja koja bi podigla uzbudljivost. Nema dramatike i tu je problem bračnog života kao i sjetno prisjećanje na miljama daleko upečatljivije dane Talking Heads u pjesmama "Won't give up" i "You make me rock and roll" koje neosporno podsjećaju na legendarne "Houses in motion" i "Seen and not seen". Klavijature se sakrivaju kao da bi najradije pobjegle iz kompozicije koja je dušu dala za onaj fantastični senzibilitet Jerry Harrisona, Tinini vokali su letargični, linearni i blijedi kao da je pjevala pred vlastitom djecom ne ustručavajući se podići glas zbog mlađih 'od 14-15' godina, gitara je 'tamo negdje' u zapećku, a jedinu konkretniju igru upriličili su gostujući duhači u vrlo kratkim dionicama. Ma gdje je to od spomenutih Talking Heads klasika kada je Byrne razrdmao cijeli svijet strahovito inteligentnom punk poetikom i vokalnom mahnitošću bolesnog šizofrenika, a Jerry ga je zajedno sa Tinom i Chrisom pratio u stopu kao osobno božanstvo skakajući na svaki njegov mig i neuobičajenu eskapadu dovitljivim ethno/world-music abecedarijem od kojeg je potekla cijela globalna world-music scena? Ili, karikirano gledajući, od zabavnog disco-hita "Wordy rappinghood" s jednim od prvih vokalnih rap uspješnica koje su odsvirali pravi muzičari. Zaboravilo se da su prve rap/hip-hop hitove imali bijelci - Blondie "Rapture" i Adam And The Ants "Ant rap", izuzev malo spominjanog, proto-rapa legendi The Last Poets, njujorških crnaca koji nisu znali pjevati, ali su spoken-word naracijama sa pjesmom "Wake up, niggers" i debi albumom "The Last Poets" daleke, pradavne 1970. dosegli nevjerojatan USA no.10.

Kako god, ovdje kemije ima, ali ona je 'over 50'. A to nije čak niti za mene, matorog 45-togodišnjaka. Nema one uzbudljivosti pjesama kao što su bile "L'elephant", "Genius of love" ili avangardnih Chrisovih istraživanja ritmova u "As above, so below". Tina i Chris su jako puno obećavali i kao Tom Tom Club, ali se kreativno mrdnuli nisu od sjajnog debija. Poslušajte tu staru vinilku iz 1981. (objavljena je i licencno za Jugoton) s 36 minuta odličnog materijala na rezmeđi Talking Heads i The B-52's albuma "Mesopotamia" kojeg je producirao Byrne, te ga usporedite s ovim. Razlike su očite. Vrijeme je stalo na zabavi i remiksevima, te instrumentalnim varijantama, a jedino što je bolje, jest daleko jača i naglašenija produkcija. Ali pjesme su blijeda i nezasitna dijetalna ishrana lišena zdravih seljačkih plodova izniklih na bunjištu legendarnih intelektualaca. Ko' što bi se reklo - suhe šljive i orasi, mi smo dušo siromasi.

Talking Heads se definitivno moraju ponovno okupiti i napraviti album. Ovo je fini mainstream koji ne govori o ničemu, pa čak niti o hedonizmu uspješno održanog braka 30 godina. Kome je to uopće namijenjeno? Frendovima na facebooku i nekoj njujorškoj birtiji gdje desetljećima s repertoara ne silaze pjesme Talking Heads? Dosadno čovječe, za dići sidro iz 'velike jabuke'...

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 04/06/2013