Mladi kompozitor iz Baltimorea, član vašingtonskog National Symphony Orchestra ovim pitanjem se pozabavio na svojem prvom albumu dajući u priloženoj knjižici cd-a opširni pregled na 12 stranica. Tu je napisao mnogo toga što govori o njemu, suradnicima i kompozitorima koje je obradio, te o muzičkoj terminologiji i tehnici svirke koju je koristio, no malo to znači sve dok se ne posluša ovaj album u trajanju od 45 minuta.
Dosadan je i monoton, odnosno glazbenim riječnikom rečeno, 'komoran' je. Slušati samo kontrabas 45 minuta kako ispušta zvukove odsvirane gudalom uz poneki tresak po tijelu ovog najvećeg gudačkog instrumenta i nije osobit doživljaj. Još koliko-toliko je interesantan prvi dio albuma nazvan "Mix tape" sa 6 kratkih kompozicija koje sadrže neke stare Weisnerove zapise s audio kaseta koje je miksao portorikansko-kubanski kompozitor Armando Bayolo. U njima se čuju odjeci rock i pop melodija i riffova nekih poznatih skladbi poput "Psycho killer" (Talking Heads), "Paranoid" (Black Sabbath) i još nekih za koje, fakat, ne mogu sa sigurnošću utvrditi čije su (možda Nirvana, Metallica, Rush), a sadrže slobodne improvizacije na zadane teme bez ikakve energije, tempa, ritma i uzbudljivosti.

Dva najdulja komada "Introspection #11,072" i "Caelum dedecoratium" adaptacije su djela dva mlađa darovita američka kompozitora s kojima je Weisner drugovao na sveučilištu - David Smookeja i Michael Herscha, te su uglavnom svedene na mračnije individualne meditacije samog Weisnera. U njima ima ponešto sonornosti, teatralnosti, harmonija i prohodnosti 'kroz instrument', ali su vraški trome i k tome usredotočene na statiku da, jednostavno rečeno, dosadnije ne može biti. Ova posljednje navedena inspirirana je stihovima "A landscape by Delacroix" Christopher Middeltona koji su priloženi u knjižici, no daleko bolji efekt imali bi da su bilo kako interpretirani, pa makar i linearnim spoken-word recitalom.

Rad jeste respektabilan i hrabar potez, no kako sam i ja sam svojevremeno svirao bas gitaru koja tehnički gledano ne odstupa od kontrabasa, nikad nisam poželio solističkim (ne)umijećem gnjaviti okolinu. Osobito da skladam solo kompozicije za bas. Weisneru je to uspjelo koncentrirajući se na pažnju slušatelja od kojeg zahtijeva poznavanje tehničkih sprega kontrapunkta, kontemplaciju atmosfere i visokih stupnjevanja glazbe u onom smislu da zaboravi na zvuk i prepusti se čarima kompozicija.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 01/06/2013