Četvrti album njujorškog indie trojca dolazi četiri godine nakon hvaljenog "It's Blitz" (drugi po SPIN magazinu i treći po NME-u, uz Zero kao najbolji singl godine). Kako bi se takav uspjeh nadmašio, stvarno je bilo potrebno odmoriti se malo, uzeti zraka i probati.

Pjevačica (i klavijaturistica) Karen O, gitarist i klavijaturist Nick Zinner i bubnjar Brian Chase kao najavni singl izbacili su Sacrilege, prepoznatljivu YYY pjesmu, koja relativno spor ritam pred kraj pretvara u frenetičan gospel. Odlično za otvaranje, no, miljama daleko onom što je Zero značilo za 2009 ili Maps za 2004. Iako bi gospel ubacivanje, u ovakvu strukturu, moglo od standardnih fanova dobiti kritike, ovdje je taman pogođeno s mjerom da ne pređe u pretjerivanje ili kuruzu. Subway odmah spušta brzinu na HŽovih 24 km/h, a svojom anemičnošću više naginje kraju albuma kad Vam je već svega dosta nego otvaranju. Stvar spašava naslovna, Mosquito, koja uz Sacrilege drži album skupa, no to jednostavno nije dovoljno u ovoj situaciji.



Under the Earth ima ugođaj BAUHAUSovog Bela Lugosi hororca, Slave zvuči kao da su djeca dobila novu igračku pa isprobavaju nove zvukove i modulacije, gostovanje američkog rappera Dr Octagona na Burried Alive, zvuči kao da su se ponovo okupili SUGARCUBES, Area 52 je postpunkerska posveta Siouxsie, a ostatak pjesama, iako vjerojatno s dobrim namjerama, zvuči više kao gomila nabacanih ideja koje je trebalo razraditi, a ne pustiti u prodaju. Čini se kako je prevelik broj "producentskih magova" (James Murphs, David Sitek, Sam Spiegel, Nick Launay) donio mnogo svakojakih zbunjujućih zvukova i ugođaja, a nije iskristalizirao nit koja je trebala biti vodilja albuma.

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 09/05/2013