Kad sam čuo najavni single "Big Love" Big Love, ovog 29-godišnjaka koji se prvenstveno bavi aranžiranjem i produciranjem Jazza i Soula, nisam ni mogao zamisliti da se radi o bijelcu.
A kad sam vidio sliku odn. spot još sam više bio začuđen (ne)imageom "zarašćenog" bradatog nerda. Dotični je, naime, freak u pravom smislu riječi koji, osim što svira i gitaru u jazz bandu Fight the Big Bull, ima i vlastiti label i studio u kojem je i gazda svom Spacebomb kućnom bandu po uzoru na kućne bandove kakve su imali Stax ili Motown Records.
Dakle, da ne duljimo, radi se o tzv. "bijelom soulu" kojeg Matthew E. White prakticira uz dobru dozu gospela, što je posebno vidljivo u tekstovima ali i americane kad svojim "mumljanjem" i dubokim bas baritonom podsjeti na Lambchop.
Album zvuči nevjerojatno toplo i sjajno je produciran (od strane samog White-a naravno), gdje se njegovom dubokom vokalu i bas gitari u odličnim i očito dugo slaganim aranžmanima
suprotstavljaju gudači, decentne dionice brass sekcije i gospel zbor.
Cijeli album je 40-minutni put u prošlost sedamdesetih godina i svojevrsni hommage američkoj glazbenoj povijesti i umjetnicima u rasponu od Allena Toussainta do Randy Newmana ali i njegovoj duhovnoj prošlosti kada je živio sa svojim roditeljima kao misionar na Filipinima.
Iz tekstova se također može isčitati njegova povezanost sa Richmondom i njegovim stanovnicima koje naziva svojim "fellow villagersima" i obitelji što posebno dolazi do izražaja u prekrasnoj posveti preminulom rođaku u vidu pjesme "Gone away".
S obzirom na godine i iskazano majstorstvo u zanatu aranžmana i produkcije, mislim da možemo u skorije vrijeme očekivati još puno dobre glazbe iz Spacebomb kuće jer su već i neka eminentnija imena pokucala na vrata. Kao što je i sam Matthew rekao : "I would not say no if Adele comes knockin' on Our Door".

ocjena albuma [1-10]: 9

le figuar de kranque // 17/04/2013