Treći album u periodu od par mjeseci, kao i obećano. Ryan se odlučio na, po nekima pretenciozan, korak objavivši publici da je u savršenom stanju napraviti tri uzastopna kvalitetna albuma (slično je napravio i prije s "Rock 'n' Roll" i "Love is Hell; pt1 & pt2"). Isto zbog čega su i Frusciantea smatrali prepotentnim (on je otišao još dalje, objavivši jedan album svaka dva mjeseca), a ispalo suprotno, slučaj je i s Adamsom. Odličan prvi "Cold Roses", trunčicu slabiji "Jacksonville City Nights", a sada posljednji i friški "29".

Naišao sam na mnoge loše/lošije kritike ovog albuma, ali to sve ovisi od ukusa pa do osobnog trenutnog stanja uma, kao i uvijek, većinom. Istina jest da je Adams svjesno nametnuo sebe kao egotriperski nastrojenog nasljednika Dylana, Casha ili Younga što nekima ne odgovara. Jedina greška koju je učinio jest ta da je to učinio malo prerano. Čovjek ima smisla za glazbu, zna napraviti dobru pjesmu, napisati dobar tekst, skladati lijepe i pamtljive melodije bez neke veće il dublje filozofije. Zbog te prekvalitetne jednostavnosti skladanja pjesama on s vremenom i može biti na pola puta prema Dylanu. Predispozicije su sve tu. Sve što treba jest pridobiti i dio slušatelja koji ga još smatraju postpubertetskim derištem željnim pažnje. Slučaj jest da je on apsolutno sve samo ne to. To najviše dokazuje ovim albumom. "29" se sastoji od devet pjesama, svaka predstavlja jednu godinu burnog Adamsovog drugog desetljeća života. Prva pjesma imena kao i album jest i najjača na albumu, lako pamtljiva, pametno stavljena kao snažniji uvod u sam album, bluzerskog ritma i savršenog teksta (nobody loved me and nobody ever tried, with nothing to gain is always nothing to lose). Sve što slijedi od nje pa nadalje jesu spore akustično/klavirske balade s izuzetkom "brže", vesternovskog štiha, "The Sadness" koja je stavljena pred kraj da vas malo rastrese nakon melankoličnih i nadasve tužnih pjesama. Na prvo slušanje nijedna pjesma ne pada u uho, album zvuči monotono. Poanta je da ako slušate ovaj album kao glazbenu pozadinu kada obavljate neki važniji posao nećete ni primijetiti kada će biti gotov, tko je to uopće i bio, zašto, kako?. To nije jedan od takvih albumova, težak je i zahtjeva vašu punu pozornost. Ako niste Adamsov fan ovim albumom nećete to ni postati, ako pak isto želite biti radije prvo preslušajte prvijenac "Heartbreaker", "Gold" ili "Rock 'n' Roll" i tada ćete shvatiti zašto se Adams toliko samouvjereno hvali svojim talentom. S druge strane, ako ste fan, možda ćete se nakon podizajućeg country "Jackonsville City Nights"-a zateći pomalo zbunjeni zašto se Adams toliko jadikuje, više nego inače (ovo ne mislim u sarkastičnom smislu), nad svojim životom i zašto nema ni najmanje folk country sounda kroz pjesme, što je do sada sačinjavalo skoro svaki album. Ovo je klasičan lagan poluakustični pop/soft-rock album.

Ryan, kao svaki problematičan egocentrirani glazbeni umjetnik uživa u svojoj patnji i svim problemima koji su ga slijedili, koje si je sam stvarao, svim drogama koja su mu pomućivale um, i koje bez sumnje još konzumira. Sad je to opjevao i izbacio direktno; doslovno ili metaforički. Preporuka s moje strane je da uz svaku pjesmu čitate tekst same pjesme, tada ćete biti uvučeni u atmosferu koja je i namijenjena, a shvatit ćete da je predivna i itekako slušljiva koliko god bila tmurna, tjeskobna i puna tuge. Jedina zamjerka albumu jest da ponekad stvarno odluta u dosadu ("Strawberry Wine" i "Carolina Rain", odlične pjesme, ali predugog trajanja) koja su mogle postići mnogo bolji efekt da su skraćene za bar minutu, dvije. Sve ostalo, tekstovi (možda najbolji do sada), vokal, gitarske i klavirske melodije i solo dionice, melodičnost, atmosfera, sve je bez zamjerki i visoke kvalitete.

"Heartbreaker" i "Gold" ostaju zasigurno kao nedodirljiva kruna Adamsovog talenta, dok usporedba "29"-a s otalim albumima ovisi o slušaocu. Što drugo izjaviti nego da je činjenica sljedeća - "29" definitivno jest vrijedan slušanja; melakoličan, predivan, mračan, moćan, emotivan. Pomalo jedan od "onih" albumova koji ćete voljeti ili mrziti, koji će neke dosadašnje fanove možda pomalo udaljiti a ostale pak možda više približiti opusu još uvijek jednog od najvećih živućih kantautora. Kad se pitam može li Adams bolje? Mislim da ipak može.

ocjena albuma [1-10]: 7

vidman // 20/02/2006