Tko ne voli Hendrixa? Ali s ovim albumom ga neće voljeti kao prije. Nije to onaj pravi Jimi, već kolekcija pjesama s kojima nikad nije bio zadovoljan.

Novi u nizu posthumno objavljenih albuma prvog gitariste u rocku koji je čuo, svirao i snimao ono što nitko prije nije, kolekcija je ne osobito uspjelih, do sada navodno neobjavljenih pjesama. Njegova sestra Janie Hendrix koja je nasljedila sva autorska prava još je povodom prethodnog, daleko boljeg "Valleys Of Neptune" (2010) rekla da je pronašla gomilu neobjavljenog materijala kojeg će selektirati i kao posebne albume i kompilacije, te ih objavljivati tempom svakih godinu-dvije. Tako nas je počastila box-setom "West Coast Seattle Boy" (2010), četerostrukim cd-izdanjem sa starim snimcima prije samog benda Jimi Hendrix Experience kada je Jimi bio gitarist u različitim pratećim sastavima The Isley Brothers, Don Covaya, Rose Lee Brooks, Little Richarda, King Curtisa, uz gomilu već objavljenih snimaka, ali izdanje je tržišno posve podbacilo zbog vrlo visoke cijene.

U principu, sva naredna izdanja koja ćemo dobivati s potpisom Jimija vlasništvo su njegove sestre koja jedina može baratati s materijalima i odlučivati šta će s njima napraviti, pa se shodno tome ovaj 'novi album' može smatrati njenim djelom. Točnije, njenim odabirom. S one kolekcionarske strane to je u redu da svijet čuje šta je nenadmašivi i jedinstveni maestro 'kuhao' u studijima i sa čime nije bio zadovoljan, međutim, brine jedna druga stvar na koju joj još nitko, koliko mi se čini, nije skrenuo pažnju. Janie očigledno osim biznisa nema nikakav drugi plan. Primjerice, da ponudi neke od tih neobjavljenih snimaka producentima, DJ-ima, avangardistima, eksperimentalistima i inim meštrima zvuka koji su sposobni od relativno opskurnih i jednostavnih snimaka napraviti nešto posve novo. Zna se da je Jimi htio raditi svašta, te da je živ vjerojatno bi se zaputio u svaki novi žanr koji je uslijedio nakon njegove smrti - od progressivea, sympho-rocka, regaaea, space-rocka, glama, punka, elektronike, metala, hip-hopa, shoegazea, noisea, industriala, grungea, stonera, trip-hopa, post-rocka, pa čak i disca, housea i techna. Možda bi danas bio u math-rocku, metalcoreu, dubstepu... Možda bi, sasvim vjerojatno izmislio novi žanr, ali kako god, bio bi ono što jeste bio - kralj gitarskih žica, a sasvim sigurno ne bi bio ishlapljeli Eric Clapton ili Paul McCartney jer je po duši bio istraživač sklon eksperimentima i avangardi poput David Bowiea. Probajte zamisliti sve te njegove bravure u metal varijanti. Ili u doom stilu. Ili u elektronici, indie-rocku, brit-popu, americani, hip-hopu, soft-rocku, popu, ili u ekstremnijim oblicima eksperimentalne i brutalne glazbe. Svugdje bi se našao jer je imao strahovito široki horizont.

Pretjerano je reći da sestra Janie nema pojma što je to točno njen brat svirao osim bluesa i rocka, te da je album nevino uobličila u izvornoj varijatni ponudivši samo novi mastering i poliranje, ali kako stvari stoje, izgleda da osim biznisa nema nikakav poduzetniji duh kreativnosti. Što je žalosno s obzirom da svaki klinac koji barata s kompjuterskim audio programima zna od ničega napraviti 'nešto'.

Ok. Ovdje smo dobili 12 pjesama koje su sve manje-više znane odranije, a uvodna "Earth blues" i preteča hard-rocka "Inside out" su objavljene u istim verzijama na posthumnim albumima "Rainbow Bridge" (1971) i bootlegu "Ezy Rider". Kompletan materijal je sniman u periodu od proljeća 1968. do ljeta 1970. kada je Jimi raspuštao bend Experience pomalo gajeći nadu da će ipak napraviti novi studijski, četvrti album koji je trebao naslijediti "Electric Ladyland" (1968). No, kako mu se snimljeni materijali nisu dopadali jer su očito bili 'preškrti' i siromašni idejama, obustavio je bilo kakav daljni rad.



10 preostalih snimaka su radne i nezavršene snimke, takoreći demo materijali s kojima je nešto pokušavao u dokolici radeći samo šture skice, no sve su one kasnije bile objavljene na različitim posthumnim albumima u drugačijim varijantama. Koliko je ovo nezanimljiv album svjedoči činjenica da prva dva singla, prilično lagana psihodelija "Somewhere" (sa Stephen Stillsom na basu) i spomenuta "Earth blues" uopće nisu nimalo zainteresirali rock svijet, a po ne znam koji puta, nove varijante pjesama "Hear my train a comin" i tromi blues "Bleeding heart" ovdje osim Jimijeve session improvizacije ne donose nikakav poseban doživljaj.

Ima nekoliko zgodnih komada poput rasplesanog funka "Let me move you" u kome prednjači saksofon i odličan vokal Lonnie Youngblooda, te klavijature koje je Janie očigledno smetnula s uma da je netko svirao (možda Steve Winwood?). Pjesma totalno razara poput najenergičnijeg James Browna, ali nije bila ništa drugo osim dobre session r'n'r/funk zafrkancije. Druga 'jako dobra' stvar je također funk "Izabella" snimljena na Woodstocku s originalnim Experience kojima se priključio Juma Sultan na kongama koje se jako slabo čuju, odnosno, uopće se ne čuju. A treća je "Mojo man", vrlo dobar James Brown-ovski funk koju pjeva Albert Allen. Pojačana je duhačima i nimalo se ne razlikuje od recimo starih radova Dr.Johna. Uostalom, tko sve nije crpio utjecaje Jimija?

O instrumentalu "Easy blues" s jazz-rock jammingom u kome Jimi improvizira gotovo 6 minuta ne može se ništa konkretno razabrati zašto je on tako veliki i značajni gitarist, osim da je sjajno svirao. Tu fali onaj božanski psihodeličan 'space' prostor kojeg je jedino na cijelom ovom albumu malčice dočarala solaža s pritiskom na distorziju u pjesmi "Crash landing" s kojom je Jimi pokušavao da se isproba u fahu kompleksnijih struktura slušajući tada mladog luđaka - Frank Zappu, a imajući na umu i veliki napredak The Beatles s albumom "Sgt. Pepper's Owner Lonely Heart's Club Band". Lagani blues "Hey gypsy boy" danas bi se vrlo lako mogao transformirati u shoegaze/doom/black metal, pa i indietronicu, a završni lagani instrumental "Villanova junction blues" od svega 1.45 u recimo trip-hop/dub/reggae/dubstep, pa čak i u indietronicu, doom i post-rock.

Ništa novog dobili od Jimija nismo osim ubjedljivo najlošijeg posthumnog albuma s kolekcijom pjesama s kojima niti on nije bio zadovoljan jer nisu imale snagu i nisu govorile o onome što ga je tada zanimalo. Bile su površne i prilično bezazlene, a on je uvijek stremio raditi radikalne poteze. Da su mu išta značile, objavio bi ih na tom četvrtom albumu.

Sestro Janie, uključi se u bratov svijet, zaboravi lovu i daj kreativcima šanse.

Diskografija:
Are You Experienced (1967)
Axis: Bold As Love (1967)
Electric Ladyland (1968)
Band Of Gypsys, live (1970)

Posthumna izdanja:
The Cry Of Love (1971)
Rainbow Bridge (1971)
War Heroes (1972)
Loose Ends (1974)
Crash Landing (1974)
Midnight Lighting (1975)
Nine To The Universe (1980)
Radio One (1988)
First Rays Of The New Rising Sun (1997)
South Saturn Delta (1997)
Valleys Of Neptune (2010)
West Coast Seattle Boy (2010)
Live In Cologne 2, live (2012)
People, Hell & Angels (2013)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 19/03/2013