Što je se to dogodilo s Mandrilima? Pate li oni, kao što naziv njihovog novog albuma sugerira, od demencije? Jesu li zaboravili sve što su bili do sada? Jer su od benda koji, ruku na srce, nije baš previše odudarao od ostatka scene sa svojim novim četvrtim izdanjem zajašili na njen vrh. To sve naravno podrazumijeva da preferirate melodični rock s tekstovima na hrvatskom, onda vas ovaj riječki četverac neće iznevjeriti. Dapače, veliko iznenađenje će ovo donijeti svima onima koji nisu očekivali ništa posebno. Laž? Puko pretjerivanje? Nikako. "Demencija" još jednom otvrdnjuje onu tezu da su muzičari s godinama, to jest iskustvom i "radnim stažom" (u pravilu) sve bolji. Suprotno nazivu albuma, Mandrili su u ovih dvanaest pjesama upakirali svoju glazbenu reminiscenciju iz protekle, pa najmanje dvije dekade. Ali na nov i svjež način, koji spaja nostalgiju s modernom, a lajtmotiv im je ekscesivna uporaba raznog instrumentarija, na razne načine. Resetirali su se na nulu, elektrificirali i startali vlastitu malu glazbenu (r)evoluciju. Ili kako to slikovito kažu u uvodnoj "Glad": 'Put je kratak od jazza do punka', s kojom dinamično otvaraju album, a nju slijedi također brza "Kada shvatim" s akustičnom "varkom" na početku. Slojevi prostranih synthova slažu se nad melodičnom gitarskom distorzijom i slijevaju se u stiliziranu zvučnu sliku modernog rocka. Ili barem kakav bi trebao biti. Echo efekti gitare odzvanjaju uz odličan groove bubnjeva u "Ugovor gospodina M", a u "Torpedo" s klizavim basom stvaraju jednu vrstu atmosferičnog dream-rocka. Kratke solaže se miješaju s pjevnim refrenima i precizno tempiranim ritmom bubnjeva, ali svaka pjesma pojedinačno ima svoju prepoznatljivost. U "Tablete" to su dodatne "žličaste" perkusije uparene s energičnim electro-rockom, a ambijentalna "Neviđane" je ponovo prožeta odjecima gitare i offbeat bubnjarskim ritmovima. Ili refreni za skandirati na koncertima kao u "Pepeo i čikovi". Iz te "mašine" su čini se proistekli i tekstovi ovih pjesama, prožeti asocijativnom analogijom, ali pristupačno i s očitom autobiografskom pozadinom, te jasnim osobnim stavovima. Ono što se mora priznati ovim Riječanima je upravo to što svoju tipičnu melankoliju mogu zamaskirati modernim instrumentalnim tretmanom i zanimljivim kontrastima. Ali da ne zvuče pretenciozno, usiljeno ili čak klišeizirano. Dobar primjer za to je "Bubnjevi i rogovi", koja varira između klasičnog rock'n'rolla i neobičnih zvukova syntha, echo gitare i puhačkih dionica. Upravo kombinacijom brojnih ali različitih elemenata su isporučili do sada najslojevitiji i vrlo slušljiv "all killer, no filler" album. Stoga, kada u završnoj baladi "Grad" pjevaju da su 'izgubili kompas', to se sigurno ne može odnositi na njihovu sadašnju muziku. Ili kako je to sažeto opisao kolega Pedja: 'Osvježavajuće, baš onako riječki.'

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 14/03/2013