home > mjuzik > Adam Ant Is The BlueBlack Hussar In Marrying The Gunner's Daughter

kontakt | search |

ADAM ANT: Adam Ant Is The BlueBlack Hussar In Marrying The Gunner's Daughter (Blueblack Hussar, 2013)

Zanjištao je konj, čuo se lovački rog i topot konja, a onda je u galopirajućem ritmu s drveta iskočio nakinđureni ljepotan namazan ratničkim bojama - renesansni bandit s kuburom i trorogim šeširom uzvikujući patetično prestrašenim putnicima diližanse: 'pare ili život'! A love je tada bilo ko' blata jer je Adam Ant, u to vrijeme s bendom Adam And The Ants imao savršeno izrežirani scenarij zvijezdane karijere zahvaljujući nevjerojatnoj komercijalizaciji video-spotova u kojima je image i radnja bila važnija od glazbe.



Nanjušio ga je Malcom Mc Laren kada je koncem 70-ih Adam (pravim imenom Stuart Leslie Goddard) ostavio sirovi punk svojeg prvog benda Bazooka Joe (svirali su zajedno sa Sex Pistols), te se prešaltao u post-punk vode drugujući sa Siouxsie And The Banshees. Priča kaže da ga je Adam pitao želi li biti manager benda koji namjerava prodavati milijune albuma, a McLaren mu je odgovorio 'mladiću, na krivom si putu'. Svašta bi mu tada Adam rekao, ali se ustručavao. Pogotovo mu reći Goffy Bunny (glupi zeko), kako su McLarena nazivali zbog njegovih iskrivljenih zuba i nerazgovjetnog frfljanja. No, nakon odličnog, ali nezapaženog debija Adam And The Ants "Dirk Wears White Sox" (1979, UK no.16), trebalo je samo godinu dana da bend dosegne neslućenu popularnost. Drugi album "Kings Of The Wild Frontier" objavljen koncem 1980. dospio je početkom 1981. na UK no.1 gdje se zadržao punih 12 tjedana oborivši mnoge rekorde. Jedino je prije toga Elvis Presleyu, The Beatles, The Rolling Stones, Bob Dylanu, Simon & Garfunkelu i nekolicini kompilacija uspjelo da se na no.1 poziciji zadrže dulje. A Adam And The Ants su u još mnogočemu bili prvi. Prvi su iskoristili medij video-spota kao idealnu reklamu, bili su prvi veliki, planetarno popularan bend koji je imao dva bubnjara; ritam sekcija im je bila vraški moćna. Imali su prvi hip-hop hit u Britaniji - "Ant rap" (1981, UK no.3). Prvi su u doba post-punka i new-wavea oživjeli revival tada nadebelo zaboravljenog surf-rocka i twanga. Prvi su isfurali image indijanaca, crvenih mundira, husara, renesansnih prinčeva, viktorijanskih kicoša, pirata, mornara i storija iz romana i stripova o junacima poput Komadant Marka, Vukova s Ontarija, Velikog Bleka, Robin Hooda...



Vladali su scenom dvije godine; treći album "Prince Charming" mada nije dospio na vodeću poziciju (1981, UK no.2), uzdrmao je sve multimilijunske zvijezde koje se nisu usuđivale objaviti veliku ploču u isto vrijeme. Od njih su strahovali, pazi sad: Abba, Iron Maiden, The Police, Queen, Barbara Streisand, Jam, Status Quo, Elton John, Rod Stewart, Roxy Music, Motorhead, David Bowie i Paul McCartney. Interesantno, siromašna Adamova majka je jedno vrijeme radila kod McCartneya kao pospremačica... Nije naodmet ne spomenuti da je na Adamovu karizmu pao i Vlado Kalember kada se sa Srebrnim krilima na jugoslavenskom izboru za pjesmu Eurovizije 1982. pojavio s imageom Adam And The Ants. Novinari su ga prozvali Vlado & njegovi mravi, no pjesma "Julia i Romeo" nije otišla na Eurosong već beogradska ženska pop skupina Aska.



I onda je mic po mic fama oko benda i samog Adama nestala. Prvo je u najvećem jeku popularnosti neočekivano raspustio bend u proljeće 1982. jer je jedan od bubnjara švrljao s njegovom djevojkom, potom je krenuo u solo karijeru objavivši vrlo dobar debi, ujedno i najbolji u karijeri "Friend Or Foe" (1982, UK no.5, USA no.16), a onda se počeo blamirati s kojekakvim nepotrebnim egzibicijama parodirajući striptiz i Mickey Mousea na drugom albumu "Strip" (1983, UK no.20, USA no.65), da bi s trećim "Vive Le Rock" (1985, UK no.42, USA no.131) potpuno potonuo u eklekticizam i neinventivnost. Njegov zadnji trzaj glamura i velike slave bio je nastup na Live Aidu 1985. kada je cijeli svijet vidio njegovu izvještačenost, hibridnost i nadasve sterilnu sintezu rock and rolla s prenapuhanim instant-sadržajem bez pokrića.

Bez većeg uspjeha se dvaput vraćao na scenu s drugačijim, relativno normalnim kulersko-šminkerskim imageom i sasvim solidnim albumima "Manners & Physique" (1990, UK no.19, USA no.57) i "Wonderful" (1995, UK no.24, USA no.143), usput se tokom 90-ih bacio i u glumačke vode pojavljivajući se mahom u sporednim ulogama TV serija i filmova (najpoznatiji su komedija "Ljubav ujeda" 1993. i SF "Cyber Bandits" 1995. sa Grace Jones i Martin Kempom iz Spandau Ballet), ali daleko je to bilo od onog Adama koji je preko noći postao privlačan medijski ljubimac na prvi pogled.

Cijelo to vrijeme je uspio održati strogo čuvanu tajnu da je psihički bolesnik. Još kao tinejdžer je obolio od bipolarnog afektivnog poremećaja, vrlo rijetke bolesti koja se manifestira kroz dvije oprečne krajnosti - superiornom euforijom s jedne i teškom depresijom s druge strane. Koncem 90-ih je potpuno nestao sa scene, bolest ga je opako onesposobila i bacila u tešku psihozu. Punih 7 godina se kretao na relaciji od kuće do klinike, a kako bolest ima neželjene nuspojave, zbog terapija i ljekova je izgubio kosu i strašno se ugojio premda je pazio na prehranu i redovito održavao fizičku aktivnost. U tom periodu je bio potpuno nesposoban da bilo šta radi u glazbenom ili glumačkom pogledu. Za BBC interview je izjavio da je bio u tako lošem psihičkom stanju da čak nije mogao niti za samog sebe svirati gitaru.

I onda se 2009. pojavila vijest da se vraća s povratničkim albumom, da su nove pjesme gotove i da će do konca iste dugosvirajući rad biti objavljen. No, trebalo je čekati sve do 21.I 2013. da se to konačno desi jer su okolnosti išle nepredviđenim tokom. Ponovno je hospitaliziran, pa su mu prateći glazbenici radili koješta iza leđa, bilo je mnogo svađa, u igru su bili uključeni i neki od članova Oasis, te Russell Brand (radi sa Katy Perry) koji su htjeli ponešto ušićariti od njegovog comebacka i naposljetku je njegov vjerni gitarist Marco Pirroni još iz vremena Adam And The Ants odustao od finalizacije tako da se pojavljuje samo na nekoliko pjesama.

Kako god, album "Adam Ant Is The BlueBlack Hussar In Marrying The Gunner's Daughter" na prvo slušanje apsolutno ne godi. Nije to ono što se očekivalo - nema konja, nema galopa, nema indijanaca, ratničkih boja, urlika, nema moćnih ritmova, naposljetku, nema niti Pirronija u dovoljnoj količini, ali ima zanimljivu metaforičku priču koja se otkriva takoreći iz stiha u stih, iz pjesme u pjesmu. Iznimno je opsežan i prenatrpan sa čak 17 kompozicija od čega barem polovina njih zvuči sirovo i nedorađeno poput demo predložaka. A kako je sniman s različitim postavama, niti produkcija nije ništa bolja od naših domaćih demo/d.i.y. izvođača. U nekim pjesmama je Adamov vokal posve isturen u prvi plan, u nekima se jedva razaznaje, nema energije i osjeća se da je mnoge pjesme otpjevao gotovo što bi se reklo, iz bolesničkog kreveta.

No, priča je zaista zanimljiva i vraća se na onaj slavni period albuma "Kings Of The Wild Frontier". Sam naslov "...Marrying The Gunner's Daughter" ('oženiti topovsku kćer') je stari pomorski izraz kada su mornari kažnjavani vezivanjem za brodski top i bičevani, a Adam ga metaforički prenosi u današnje doba kada umjetnici poput robova služe show-bizu. Shodno tome, kroz koncept fabule izražena je frustracija, ljutnja i ogorčenost na glazbenu industriju koju Adam sagledava kroz prevrtanje mentalnog zdrastvenog stanja, kako biznismena i korporacija, tako i samog sebe, a i same britanske nacije. Pun je košmara i fascinantnog nemira umjetnika kome očito trebaju ljekovi da bi se osjećao normalan, no uz sve to je nevjerojatno zabavan vrludajući od bizarnosti i eksperimenata sve do parodije i čudnovatih emotivnih balada "Valentines", "Darlin' boy" i "Dirty beast" koje djeluju kao da su izvađene iz dalekih vremena začetaka r'n'r i bubblegum/twang/špageti-western produkcije 50-ih i 60-ih godina izuzev "Cradle your hatred" koja ima suvremeniji štih uz pratnju ritam mašine.



Uvodna tema "Cool zombie" izabrana je za prvi singl koji melodijski vuče na čuvenu Hendrixovu "Hey Joe" (poleđina je "Gun in the pocket" u stilu The Stooges i ne nalazi se na albumu), a onda slijedi šamaranje od nemila do nedraga. "Stay in the game" je povratak u vrlo dobar gothic/post-punk na paralelama P.I.L., The Cure i Siouxsie And The Banshees (naravno i Adam And The Ants), naslovna "Marrying the Gunner's daughter" je daleko suvremenijeg zvuka s elektronskim basovima, synthom i funk šlihom, a ima i posveta nekim Adamovim prijateljima iz show-biza: zanimljiva rockerska priča "Vince Taylor" (sjećate li se "American pie" Don McLeana?), balada "Vivienne's tears" (posvećena Vivienne Westwood), te za pokojnog 'mentora' McLarena ironična "Who's a Goffy Bunny?" koja je još kao demo verzija postojala ranih 80-ih kada su prekinuli suradnju, no ovdje je dobila novu teksturu. Četiri pjesme su demo snimke sa netragom nestalim Pirronijem napravljene još 1997. kada je Adam pripremao nikad objavljeni album i nadebelo se razlikuju od ostatka materijala - "Punkyoungirl", "Sausage", snažna rokačina "Hardmentoughblokes" (objavljena kao nezapaženi internet singl još 2011) i spomenuta "Vivienne's tears" aludirajući uglavnom na glam fazu Bowiea koja je bila izrazito popularni revival u vrijeme brit-popa sredinom 90-ih. Ove četiri su snimljene uz tempo ritam mašine, dok je na preostalim učestvovao malo živi bubnjar, a malo programirani ritmovi.

Od svega toga čušpajza izdvaja se "Shrink", najkonkretnija i najdorađenija pjesma u iznenađujuće snažnom industrial-rock/metal izdanju, a govori o Adamovom liječenju, te pretposljednja "Bullshit" koja donosi ponešto od onog 'starog' slavnog zvuka Adam And The Ants. Tu se još mogu priključiti prve 4 spomenute pjesme, te donekle "How can I say I miss you?" (ima i instrumentalna varijanta) s razdraganom humpa-cumpa/špageti-western melodijom očito baždarenom za jedan od budućih singlova.

Ali čitav album ubija strahovito loša produkcija budući da je uglavnom materijal sniman, za nepovjerovati, na laptop kod Boz Boorera koji se očito nije snašao kako i na koji način ujednačiti frekvencijske razine zvuka, te kako sve elemente posložiti u homogenu i kompaktnu cjelinu. Šteta, jer ovdje je riječ o vrlo dobrim pjesmama s duhovito inteligentnim idejama i radiofoničnim melodijama koje bi Adamu mogle povratiti barem djeličak stare slave. Očito Boorer ne zna za onu stolarsku 'mjeri bezbroj puta, a reži samo jednom'. On je ovdje sve izrezao poput zidara. Po vlastitoj procjeni s labavim prstom, centimetar vamo, centimetar tamo, nije bitno, ali sve je urađeno otprve, po vrlo lošem sluhu.

Pravi piratski album. Dorečen, ali sirov i neujednačen, baš upravo kao što je i samo psihičko zdravlje Adam Anta. I s takvim materijalom putem vlastite etikete BlueBlack Hussar dosegnuti UK no.25 je dostojanstveni podvig. Malo remek-djelo iz skučenih okvira: na momente briljantno, a na momente tvrdoglavo lupanje u zid. No, neće proći ovaj štos Adame kao prije 30 godina mada smo te čekali jako, jako dugo. Prećerali su ti ovaj puta laptop alternativci koji sa muzikom imaju malo toga zajedničkog i ne razumiju tvoj veoma nadareni smisao za umjetnost zabave post-punk izraza. A današnji klinci nemaju pojma niti za Stonese i Beatlese, imaju oni svoju Rhiannu, Bibera i One Direction. Za njih ti si špansko selo iz srednjeg vijeka.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 28/02/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Zebra

ŠIZA: Zebra (2024)

| 27/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Jugoslavija 1941​-​1945

BRANDKOMMANDO: Jugoslavija 1941​-​1945 (2024)

| 27/03/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


cover: Disgraced Emanations From A Tranquil State

APPARITION: Disgraced Emanations From A Tranquil State (2024)

| 26/03/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Levitate

GHLOW: Levitate (2024)

| 25/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Time to Breathe

SM4LLPOX: Time to Breathe (2024)

| 24/03/2024 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*