Francuski mnogoljudni symphonic/ black metal bend iz Pariza osnovao je 2007. bubnjar, kompozitor i pjevač Thibault Schwartz nakon odlaska iz black/death sastava Ave Tenebrae. Priključili su mu se bivši članovi bendova Borgia i Taliesin, te Renaud Fauconnier, aktivni gitarist Wormfood, kao i još nekolicina glazbenika koji iza sebe nisu imali nikakav značajniji dosje. Ovaj debi album su snimali u klasičnoj postavi (gitara, bas, bubnjevi, klavijature, vokal) proširenoj sa dvije djevojke na vokalu i violini uz vodeći muški glas Augustin Bernard-Roudeixa (ex-Taliesin). Specijalni gosti na snimkama su Celine Eme (violončelo) i Elodie Vosgien (klarinet). Za sebe kažu da su avangardni black metal bend inspiriran radovima Arcturus i Sleepytime Gorilla Museum & Solefald, a u finalnom rezultatu to zvuči poprilično kompleksno. Ženski vokali variraju od snenih i senzualnih do opernog soprana, muški je klasični opori growl, a kroz glazbu se miješaju klavirski interludiji, zvukovi sakralnih orgulja, gudačke orkestracije, te standardni black metal štimovi i ne pretjerano brzi tempovi. Takve su im gotovo sve kompozicije aranžirane po miš-maš sistemu da je muški vokalist zadužen za žestoko pojačane dionice, dok se djevojke na vokalima smjenjuju u mirnijim glazbenim intervalima. Tematika lirike seže od povijesnih mitova baziranih na Orfeju sve do politike i kada se prvi puta sluša stiče se dojam neobičnosti. Pogotovo zbog nekih dionica koje s metalom nemaju nikakve zajedničke poveznice već sa ambijentalnom i komornom glazbom, kao i elektronikom pospješenom sa jazzy/ cabaret/ humpa-cumpa ugođajem. Međutim, repeticije pokazuju pompoznost i naglašenu teatralnost koja poput metal opere ne dozvoljava aranžmanima da se razmašu. Unatoč kvalitetno zamišljenom konceptu i relativno dobroj produkciji, sve kompozicije su urađene školski suhoparno u slojevima. Predvidljive su, a to sa svakim novim preslušavanjem smanjuje onu početnu uzbudljivost.

Najdorađeniji performans pokazuje završna "Suune Kvalta" u trajanju od 15 minuta gdje su kompaktno ugrađene simfonijske dionice i vrlo dobra solaža klarinetistice u frenetičnom tempu koji se u drugom dijelu (bonus) prenosi na elektronski plato.

Sve skupa ovdje jest uloženo puno truda, rada i grandioznih kompozitorskih zahvata, no dojam kojeg "Introspection" ostavlja jest samo virtuozna tehnička konciznost i stilsko šarenilo. 'Ono nešto' manjka.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 15/02/2013