Screaming Mechanical Brain je američki kvartet iz Twin Citiesa (Minnesota) za kojeg se šire priče da je najinovantniji bend u posljednjih desetak godina. Mediji ih izbjegavaju jer imaju bogohulne, sotonističke i nihilističke poruke u tekstovima, a bend im odgovara 'tko vam je kriv kad ništa ne razumijete'. Na vlasitoj myspace stranici su napisali: 'ne trebam vam sve jebeno objašnjavati. Jedini razlog što myspace postoji je da možete slušati glupe bendove poput nas'. Ha-ha-ha!

Vođa benda je pjevač, klavijaturist i programer Rev.John Wheeler IV čiji raspon glasa seže od čistog screamo urlikanja sve do šminkersko promuklog Simon Le Bona. Po onih nekoliko živih video snimaka na youtube ne može se zaobići njegova arogancija za koju mediji tvrde da je rezultat osobnog kompleksa; dečko s irokezicom ima koju kilu više. Cassidy Nee je bas gitarist koji kombinira i synth basove što ritmici donosi nabrijani elektro-industrial šmek. Drugi gitarist je Turff koji radi i na programiranjima, a imaju i klasičnog bubnjara Jake Kirkmana koji se također služi elektronskim ritmovima.



Glazba im nije kompleksna, ali je stilski veoma šarena. U uvodnoj "Salt the Earth" kombiniraju metalcore, rave, techno, dubstep, ambijentalne pasaže, industrial, a u narednoj "How we became a monster" kompjuterske robot vokale sa cijelim nizom žanrova od metalcorea do elektronike. I tako stvar po stvar miksajući sve i svašta. Ima tu thrasha, punka, industrial-metala, electro-industriala, klavirskih interludija, gothic-industriala, elektronskih breakova, ali nema nekakvih laganijih tempova. I onda kad na sredini albuma pristigne plesna "A series of numbers" zabezeknete se u čudu pa jel' to moguće da ovaj bend zvuči kao elektronska verzija alternativnih Duran Duran. Rev.Johnov vokal zvuči kao pljunuti Simon Le Bon, doduše potpomognut elektronskim vokoderima, ali da je melodičnost i stilistika duranovska, jest. I miša mu njihovoga, ovo je prava hitčina za radio i diskoteke. "Get out of the way" dođe nešto kao kombinacija Nine Inch Nails i The Prodigy u kojima pjeva Simon Le Bon. Pa još jedna duranovska miš-maš elektrača sa mathcoreom - plesna "We are being lied to". A tu je još nekoliko potencijalnih, daleko žešćih stvarčina u kombinaciji elektronike, dubstepa, industriala i metalcore-punka: "The girls of nihilism", "Conspiracy", "Nothing to believe", naslovni rave-metal "The policy of unilateral hate"... Gitare, klavijature, elektronika, programi i živi bubnjevi se ravnomjerno koriste kroz cijeli album, a vokali su stilski šareni isto kao i glazba. Sve je to skupa toliko zabavno, otkačeno do mentalnog ludila, melodično i rasplesano da samo oni koji su krajnje neupućeni u otprilike vrlo srodan Marylin Manson mogu ovdje stati na stranu španske inkvizicije. Dečki se odlično i sa stilom zajebavaju, tehnički koncizno i energično sviraju (mada live snimci to baš i ne pokazuju), imaju solidnu produkciju, te su sjajno pripremili teren za odskočnu dasku. Ako bude prave podrške i nešto sreće, mogli bi biti novi hir. A predvodnici novog žanra koji još nema ime zasigurno jesu.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/02/2013