Marillion su u vrijeme frontmena, korpulentnog vrtlara, drvosječe i radnika s benzinske pumpe, dvometraša Fisha (pravim imenom Derek W.Dick) tokom 80-ih bili istinske zvijezde engleskog progressive-rocka. Tko nije čuo njihov veliki hit "Kayleigh" (1985., UK no.2, USA no.74) očito je preskočio bazične hitove 80-ih ili sluša radio Šabac. Čak se i na radio Anteni zna zavrtjeti... Bend je tada imao čak 10 top-40 UK hitova, sva četiri prva albuma su im dosegli UK top-10 ("Misplaced Childhood" je 1985. bio UK no.1), te su nastupali pred stotinama tisuća ljudi i imali su milijunske tiraže (prodali su oko 15 milijuna albuma). Nakon nenadanog odlaska Fisha 1988. u potpuno bezuspješnu solo karijeru u kojoj je objavio 10 albuma i 20-tak kojekakvih live bottlega, na njegovo mjesto je došao Steve Hogarth, klavijaturist malo znanog londonskog new-wave benda The Europeans. Njegov vokal je znatno drugačiji od Fishovog Gabrielovskog promuklog baritona, ali prva dva Marillion albuma "Seasons End" (1989) i "Holidays in Eden" (1991) s novim vokalistom milijunska publika je prihvatila sa simpatijama. Kasnije se rasipao i talent benda koji je uporno glancao šablone, a i njihova ogromna horda obožavatelja. Sa Hogarthom su objavili 13 studijskih i 10 live albuma, no malo tko se uopće sjeća ijedne pjesme s izuzetkom dva neočekivana hita 2004. godine - "You're gone" (UK no.7) i live download singla "The damage" (UK no.2) koji su fijuknuli kroz radio eter na 2-3 tjedna i onda nestali poput gusaka u magli.

Na ovom 17. studijskom, a 13. albumu sa Hogarthom, Marillion i dalje peglaju uravnoteženi stil s kombinacijom prošlosti i suvremenog shvaćanja progressiva. Ima određenu karakteristiku istraživanja i putovanja u nepoznato sa očitom željom da se ne ponavlja staro gradivo, te se uočava da je bend donio nešto novo, a da je pri tome i dalje ostao tradicionalan. Moglo bi se reći da kompromitira eklekticizam kanalizirajući ga kroz suživot sa pripadajućom prog-rock scenom shvativši rad na albumu kao obavezni zadatak stvaranja serotonina budući da su im zadnja dva albuma "Happiness Is the Road" (2008) i "Less Is More" (2009) bila potpuno neuspješna i neprimijećena.

Velika novina u radu je uvodna kompozicija "Gaza", prva njihova politički orijentirana stvar još od vremena albuma "Seasons End" iz 1989. godine. U njoj su satkana Hogarthova iskustva na istraživanju pojasa palestinske Gaze u Izraelu. Godinama je kontaktirao i razgovarao s brojnim izbjeglicama, diplomatima, političarima, vojnim licima i palestinskim stanovništvom zaključivši da više nikoga nije briga što je to postao izbjeglički kamp, praktički zatvor bez ikakvih obaveza sa status quo imageom. Stoga je kompozicija urađena u enormnoj duljini od 17 i pol minuta u kojoj je spojeno 4-5 različitih kompozicija i nivoa. Prvi je plesni hard-rockerski dio s okusom orijentalnih melodija i elektronikom, drugi je ambijentalan, treći s 'kašmirskim' ugođajem Led Zeppelin, četvrti Floydovski lagan, peti u umjerenom tempu s naglašenom dramatikom i završnim world-music elementima. Djelomičnu zaslugu za to ima i Gabrielov studio Real World u kome je album snimljen. Još su dvije kompozicije poduljih dužina - impresivno raskošno strukirana "Montreal" o 'novom svijetu koji nije ona zloglasna Amerika' s francuskim refrenom i završna "The sky above the rain" u pravom maniru ugodno i dostojanstveno ostarjelog prog-rock benda, dok su preostale pjesme relativno prihvatljivih radiofoničnih oblika.



Prva od njih, naslovna "Sounds that can't be made" sama po sebi se nameće za idealan AOR prog-rock hit koji u tromijem plesnom tempu podsjeti na neke reference Duran Duran hita "Skin trade" iz 1986., no dakako Marillion je ovdje utkao obavezni sympho štih s poduljim instrumentalnim međuigrama gitare Steve Rotheryija i klavijatura Mark Kellyija. Balada "Pour my love" po bojama nosi ponešto od atmosferičnosti Prefab Sprout, Steely Dan i Simply Red, te također može sjesti na mjesto singla. "Power" ima dinamičku i senzibilnu završnicu, "Invisible ink" eksplodirajuće snažan refren, a "Lucky man" beatlesovku melodičnost "Stg. Pepper's" albuma.

Sve su to uglavnom laganiji i mid-tempovi u kompozicijama izgrađenim na bogatim i slojevitim strukturama. Nimalo nisu naporne i zahtjevne, otprve ulaze u uho, pune su melodija i gradacija, te ugodnog, senzibilnog, emotivnog i ležerno lijenog Hogarthovog vokala.

Dostojanstveni album za svaki respekt.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/02/2013