Treći album virtualne death metal supergrupe objavljen je gotovo bez ikakve najave i unatoč izostanku marketinške promocije dospio je na USA no.10 što je novi rekord ovog žanra u povijesti. Interesantno je da ga Dethklok ruše po treći puta - prvi album dosegao je no.21, a drugi no.15.

U međuvremenu je otišao gitarist Tommy Blanch, pa su drugi album snimili kao dvojac (Brendon Small - vokali, gitara, klavijature i Gene Hoglan - bubnjevi), dok im se na ovom trećem pridružio basist Bryan Beller, svestrani glazbenik koji je najpoznatiji po radu sa Steve Vaijem, Eros Ramazzottijem i pokojnim Frank Zappom.

Glazbeno je sjajno i jednostavno urađen sa mid-tempovima, odličnom produkcijom bez ikakve buke i suvišnih distorzija tako da čak katkad niti ne nalikuje na death onakav kakav je uobičajen. Prošaran je mnogobrojnim gitarskim solažama i vrlo lijepim melodijama klavijatura, a i kao što žanr nalaže, mnogim presmiješnim, pa čak i bezveznim tekstovima, ali to tako mora biti. Dovoljno je da pogledate prvi video "I ejaculate fire" pa će vam sve biti jasno. Pjesma jest moćna s egipatskim motivima, ali je uistinu presmiješna.



Većina pjesama je uobičajenog sadržaja i tehničkih karakteristika kakve se redovito dobivaju od Dethklok - plesni i melodični death katkad i sa kompleksnijim aranžmanima ("Crush the industry"), a ima i onih pjesama koje po ničemu ne sugeriraju striktno žanrovsku orijentaciju. Poput pretposljednje "The hammer" koja je više nalik na power metal, pa čak i hard-rock nego li death, a jedna od kompleksnijih "The galaxy" je sasvim opravdano izabrana i za vrlo zanimljiv video na temu Star Trex serijala.



Brže i jače teme su "Andromeda", galopirajuća "Starved" s ambijentalnim psycho gitarama, "Kilstardo abominate", "Biological warfare", "Skyhunter" ili "Ghostqueen" koja po gitarskom drajvingu više odgovara The Jesus Lizard, a jedino je uz metal veže nekoliko catchy solaža. Pravim ljubiteljima deatha ovo je besprijekorno trom i spor album, međutim Brendon Small se nameće kao jedan od najjačih gitarističkih virtuoza koji je žanru udahnuo nevjerojatnu dozu komercijalnosti. Otprilike sličnu onoj kada je Metallica napravila prihvatljiv thrash za široke mase u obliku "Black" albuma. Nema silovanja, blastbeatova, pa skoro niti hardcore etike osim grubog Brendonovog vokala i parodirajuće-retardirane lirike. Uspio je napraviti kompromitirajući zaokret u tretiranju žanra, a kako stvari stoje, to mu se itekako isplatilo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/02/2013