Nesigurnost, neznanje, neumijeće, nespretnost i nesnalaženje su izbačeni kroz prozor. Godine pronalaženja i lutanja su davno prošle. Sudeći po ovih deset pjesama, 16-erci su načisto i sa smećem ovog svijeta, onim mrtvim kravatiranim prikazama s ispeglanim odjelima i bijesnim vozilima: nemaju im više ništa za reći. Iako se u pjesmi "Misli lake a riječi teške" osvrću upravo na njih. Naprosto, nisu im više toliko bitni. Njihove tobožnje odluke, zakoni, propovijedi i laži. Tekstovi i muzika sada se pišu sami od sebe. Sve je konačno sjelo na svoje mjesto. Iskustvo se naposljetku poklopilo s kvalitetom. Čini se da je jedino što im je još važno - su oni sami i njihovi slušatelji. Kao i ono što nam žele dati kao naputak za dalje. "Je ne regrette rien" je zaista retrospektiva njihovih života, a nakon svega i kao što kažu u jednoj istoimenoj pjesmi, oni sebe vide samo u raju. Svjesni su da 'ono što je važno, odavno više ne vrijedi'. Nema više laži, nema (samo)obmane. Ovi osječki punk-rock veterani više ne žale za ničim, kao što govori i naslov njihovog albuma. Nisu se ogriješili o ništa. Nisu se prodali. Nemaju razloga za sram. A mogli su. Znaju točno što hoće i kako to napraviti. Jedino što ne žele, kažu, je svirati samo za sebe. I to ih je, naime, već odavno prošlo. Ali sudeći po tome što su ovdje isporučili, za to ne bi trebali imati ni potrebe.

Nakon ovoliko odrađenih godina, mogu si u svojim tekstovima komotno dozvoliti i neku dozu sjete, kao u "Kao da si tu" ili u "Stare stvari". U svom tek trećem po redu albumu (tek, jer kao bend postoje još od 1993. godine), su ugradili samu kulminaciju svoje dugogodišnje "karijere". Ali tu nema nikakvog patosa. Nema predaje. Ne, već mudrost i proputovana koncertna kilometraža. A s uvodnom "Mene više nema" daju štafetu mlađim naraštajima, 'novim klincima'. Bogovi financija im nikada nisu bili naklonjeni. Ne samo radi toga što su se uvijek odupirali pretvoriti se u puku komercijalnu skupinu, marketinški vrijednu eksploatacije, kao neki slični po žanru i dugom radnom stažu (pogađate koji), već zato što su bili i ostali tvrdoglavi i jednostavni punkeri. Autentični dečki iz susjedstva, čiji snovi o popularnosti i novcu nikad nisu bili veći od njihovog opredjeljenja i uvjerenja. Umor? Zamor? Nikako. Svoje riječi potpaljuju s klasičnom, ali vrlo energičnom rifažom punk-rocka. Razrađeno, isklesano i usavršeno. S dosta himničnih refrena i dinamičnih melodija, spojili su svoju mladalačku ludost, koju nikad nisu ni izgubili, sa stečenim iskustvom. Ali i dalje su ostali aktualni, kao u posebno dobroj "Zapad". Od prašećeg d-beata u "Reci da ostaješ", preko hrapavog rocka u "Kao da si tu", pa do plesnog ska/punka u "Moja jutra", a u "Nebitna" zalaze čak i u rock'n'roll vode. Pri tome im je se uvukla i jedna blijeda "Čiča", koja nije na razini ostatka albuma. Bez sumnje, "Je ne regrette rien" im je do sada najbolje izdanje u doduše ne tako opširnom opusu. Ostali su dosljedni svom zvuku, kojeg i nije potreba mijenjati jer funkcionira vrlo dobro ovakav kakav i jest. I jasno je da ćemo za njima kao takvim žaliti jednog dana, onda kad ih više ne bude.

ocjena albuma [1-10]: 8

z. marković // 16/01/2013

PS: Download albuma na: music.geengerrecords.com/album/je-ne-regrette-rien