Švicarski hardcore-metal bend Promethee iz Ženeve osnovan je u proljeće 2008., a godinu kasnije je realizirao svoj prvi istoimeni EP. Postavu čine Joshua Orsi (vokal), Ludovic Lacroix i Elric Doswald (gitare), te Mathieu Tappolet (bas) i Nils Haldi (bubnjevi).

Na ovom debi albumu piče ne suviše žestoki križanac suvremenog hardcorea i metalcorea, a kompozicije im mjestimično pokazuju i karakteristike progressive aranžmana. Općenita stilska kombinacija proteže se od Killswitch Engage i Cryptopsy do recimo The Dillinger Escape Plan, zvuk im je čist, fino izglancan, a svirka kompaktna. U lirskom pogledu nisu angažirani niti orijentirani na nekakve političke, društvene, religijske i slične teme, već na individualne preokupacije iz vlastitih života.

Uvodni broj "The great deception" ima solidne tehničke instrumentalije (osobito bubnjar), razvijenu melodiju i dovoljno adrenalina koji obećaje da je riječ o svirački i kompozitorski uštelanom bendu.



"Banner of lies" je također jedan od podizača u kojem se na momente provuku i neke oldschool gitarske HM skale, no gitaristi tokom čitavog albuma razvijaju poprilično originalne ideje i kvalitetne riffove koji ulaze pod kožu. Kad se nakon ove dvije skladbe upeca njihov stil i senzibilitet, u ostatku materijala se počinju nazirati i ostale vrline - prije svega konciznost, tehnička potkovanost i sve kompleksniji aranžmani. Izuzeci su jedino kratka, mračna i ambijentalna "Burried", te također kratka spoken-word "Genesis" (obje jedva da iznose 1.30). Ostale pjesme se nameću gitarskim međuigrama i različitim kombinacijama tempova, te 'up and down' snagom. "Of loss and disgust" spada u one u srednjem tempu, a budući da pjesma aranžmanski ima nekoliko nivoa, naintrigantniji je posljednji dio u kome se pojavljuju i stanovite primjese psihodelije. Galopirajuća "Life less" je znatno jednostavnije građe s driversko-melodičnim gitarama, dok je tehnički najzahtjevnija "Thus spoke" u kojoj su gitaristi i bubnjar odradili pozamašan rad raširivši ga u najdulju kompoziciju od skoro 6 minuta u kojoj je središnji dio iznenađujuće mirni staccato. "Sickness unto death" je pak s produkcijskog aspekta najzanimljivija skladba; izranja iz guste i prigušene psihodelične magle eksperimenata koji se gitarističkim slojevima razvlače kao da izlaze iz groba, a u jednom dijelu čak se koriste i black metal/sympho elementi. Završna "Oblivion" je turobna, ali veoma lijepa laganica u kojoj ima i syntha, te gradacijskog gitarskog minimalizma. Nažalost, vrlo je kratka (2.30) i očito služi samo kao 'outro', a u principu, od nje se mogla napraviti fina stvar. Raznolikost pjesama, iskreni pristup i kvalitetni svirački performansi su glavno oružje ovog benda u kome vlada ona prijeko potrebna kemija jedinstva. Za debi album, ovo je nevjerojatno ostvarenje. Neki kritičari ga smatraju europskim top-5 albumom žanra 2012. godine. Ima istine u tome.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 08/01/2013