Kad sam se nakon grunge revolucije s početka 90ih prebacio na britpop polovicom istih odabrao sam svoje favorite kojih se još i danas sjetim i radom poslušam. Između Oasisa i Blura odabrao sam ove prve, a tome sam još i dodao Pulp te Gene. Bilo je tu i drugih bendova no oni se nisu dulje zadržavali u mom plejeru.

Gene su bili bend koji svakako nije stigao do zaslužene popularnosti no možda su mi upravo zbog toga bili i toliko dragi. Upijao sam svaki ton na njihovom debi albumu "Olympian" (1995), koji bi u nekom mom izboru "all time" liste zauzeo visoku poziciju, a blizu vrha bi se našle i pjesme Haunted by You ili Olympian. U to moje studentsko vrijeme. Vrijeme prženih i piratskih cdova sa Save, " Olympian" je bio jedan od rijetkih originala u mojoj kolekciji. Uslijedili su odlična kompilacija b strana i koječega "To See the Lights" (1996) i nimalo problematičan drugi album, "Drawn to the Deep End" (1997), al planetarni uspjeh ih je nekako zaobišao, iako su ih, između ostalog, proglasili "novim Smithsima". Već sam taj epitet neukom čitatelju može približiti muzički izričaj grupe koji se nije potpuno uklopio u britpop, al se nisu baš iz njega mogli iskopati. Nažalost kako to obično bude, nakon 4 studijska albuma i jednog odličnog koncertnog i to s američke turneje "Rising for Sunset" (2000) koji je pokazao punu snagu benda, GENE su se razišli svaki na svoju stranu i punih osam godina nije se čulo o njima. Sve do nedavno kada je Martin Rossiter, pjevač benda objavio svoj prvi solo album.

I to kakav. Potpomognut samo klavirskom pratnjom, objavljen pred sam kraj godine, opasno je zaprijetio svim dosadašnjim albumima koji su se na kladionicama nalazili pri vrhu godišnjih top lista. Album započinje s desetominutnom baladom Three points on a Compass i vrlo jakim refrenom "The only thing I got from you was my name…", u kojoj se referira na prerano "otišlog" oca. Ostatak albuma je, čini se, također autobiografski, a neki nazivi pjesama kao što su I Want to Choose When I sleep Alone, My Heart's Designed for Pumping Blood govore sami za sebe.



Ovaj album je iznjedrio i ovogodišnju najbolju "fućkajuću" pjesmu (unatoč jakoj konkurenciji u Whistle od Flo.rida-e ili The Chwegerove Fućkam/The Whistler) s čudnim naslovom, Where are the Pixels. Bacharachovska I Must Be Jesus ima vjerojatno najbizarniji text na albumu ("if life's unkind then you must be divine, and yes I do mean literally"), a tu je osim klavira upotrijebio i neku englesku "klapu". Da ne bi sve ostalo na klaviru, pobrinuo se na posljednjoj pjesmi Let the Waves Carry You, na kojoj se pri kraju priključio cijeli bend, a nadam se da nam je time želio reći da će se na "problematičnom" drugom albumu vratiti klasičnoj postavi. I da ga nećemo čekati osam godina.

Kako god bilo, nikad nisam mislio da ću jedan album, na kojem je osim vokala zastupljen samo jedan instrument, slušati i preslušavati i dati mu desetku. No, Martin je to ovim albumom u potpunosti zaslužio i nadam se da će se sada na zasluženi način odati priznanje i nekim ranijim pjesmama koje su nepravedno zapostavljene.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 17/12/2012