Na prošlom, trećem albumu "Lost To The Living" moglo se naslutiti da ovi doom metalci iz Sjeverne Karoline počinju rapidno napredovati oslobađajući se death ostavštine. S novim radom to su potpuno dokazali realiziravši jedan od ponajboljih albuma godine u ovom žanru.

Njihove melodične strukture i gitarski rad Barre Gamblinga i Charley Shackelforda, te izmjena harsh i clean vokala frontmena Nathan Ellisa i basiste Egan O'Rourkea po mnogima spadaju u sami vrh žanra s čestim usporedbama bendova poput Paradise Lost, Opeth i Katatonia. Album su maksimalno dotjerali izbjegavši bilo kakve klopke ili porive eksperimenata usmjerivši se na kompaktne i relativno kraće kompozicije koje odišu mračnim ugođajem gitarske dark-metal vožnje i veoma ugodnim solažama katkad protkanih amplificiranom akustikom. Lirski su, po očekivanju, i dalje nadahnuti depresijom, tugom, bolima, smrću i tek malim tračkom nade i optimizma koji tu i tamo provire kroz guste slojeve turobnih stihova.

Album otvara prilično brz komad "Infield" kakvog do sada nisu prakticirali, ne barem kao uvodnik s mid-tempom i snažnim radom duplo nabijenog basa koji daje stanoviti groove. "The pale approach" je još jedna u mid-tempu koja po svojim karakteristikama odgovara klasičnom gothic-metalu s neizostavnim laganijim, ambijentalnim dijelom, a onda slijede laganije teme s naglaskom na vrlo dobar singl "Dreaming of brething" za kojeg je snimljen prikladan crno-bijeli, pomalo i art-erotic video-spot.



U polovici albuma susreću se još laganije teme "A final vestige", "Ghosting" (obje sa referencama Pink Floyd), da bi se onaj standardni doom s kojim su poznati pojavio tek u "Hold on to nothing". Kratki ambijentalni instrumental "Waters age" uvodi u posljednju i najdulju kompoziciju "An heir to emptiness" (skoro 9 minuta) koja odiše pogrebnom atmosferom i najdepresivnijom vokalnom izvedbom u karijeri benda, kao i progressive aranžmanom u kome samo manjka orkestralni zahvat kakvog su imali na prethodnom albumu. Završnica pjesme se kulminacijski pretvara u jezovit gitarski psycho/space finiš.

Nabijen snažnim emocijama, vrlo dobro sročenom lirikom punom gothic poetičnosti i stilske uravnoteženosti s bogatim melodijama i disonantnim riffovima, Daylight Dies su ostvarili upečatljiv evolucijski album na visokoj razini. Izbjegli su klišeje one gomile doom bendova koji se slijepo drže Black Sabbath/blues/The Cure/Paradise Lost i inih formata, potpuno su sazreli u nadahnutu i kreativnu ekipu, te s ovim radom dokazali da 4 godine pauze nije prošlo u obnavljanju gradiva, već u spontanom radu na napretku i poboljšanju svih mogućih detalja koji su naposljetku rezultirali ovim sjajnim albumom. Tako jednostavnim, a tako kvalitetnim.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/12/2012