Kome je bitna glazba, ovdje je neće naći mnogo. Samo potresnu liriku o morbidnom djetinjstvu i odrastanju, te fantastičan ženski vokal.

Tamnoputa kanadska kantautorica sa boravištem u Londonu, pseudonimom znana kao Al Spx surađivala je s Rob Ellisom (PJ Harvey), Tom Waitsom i Richie Havensom na pratećim vokalima, pa se stoga od njezinog debija očekivala potvrda da nije samo vlasnica veličanstvenog vokala na razmeđi Nine Simone i Adele.

Uz prve dvije, tekstualno gotovo zastrašujuće lirske teme "The mark" i "Heavy hands" u kojima se sakriva nasilje, Al pokušava razviti tematski album o prošlosti. Svojoj ili tuđoj, ne precizira najjasnije, baveći se odrastanjem, porodičnim problemima i morbidnom djetinjstvu. Slušajući ovakve tekstove otpjevane uistinu upečatljivim i senzibilnim vokalom koji je čas letargičan, čas povišen, pa tužan, dubok, optimističan ili arogantno nadobudan, neprestano isijavajući emotivnu prirodu, posve se zataškava šturost glazbenog sadržaja. Očigledno se producent Jim Anderson previše fokusirao na njen sjajan vokalni rad zapostavljajući prateću ekipu instrumentalista (gudači, gitara, bubnjevi, piano). Pjesme su, naime, presiromašne zvukom i idejama, ogoljene su na kostur sažet uglavnom na staccato akustičnu gitaru i povremenu vodeću piano melodiju kojoj se u gotovo komornom ambijentu gradacijom priključuje ostatak glazbenika, a katkad i nitko od njih. Sve one su komponirane strahovito predvidljivim klišejom bez ikakvih uzbuđenja.



Da Al nema tako moćan i uvjerljiv vokal, više od polovice ovog materijala bilo bi skoro bez ikakvog potencijala, stoga vrijedi uz dvije početne, doduše minimalističke pjesme izdvojiti nešto kreativnije aranžiranu "Winter solstice", jedini klasični plesniji, ali prespor soul-pop "When the city lights dim", najbržu, ali neshvatljivo kratku "Hector" (2.30) s referencama indie-popa i pretposljednju "Steady" s pokušajem grandioznog minimalističkog finala nošenog hipnotičkim ritmom klavira, noiserskom gitarom i pozadinskom orkestracijom. Međutim, niti jedna pjesma se ne razvije što se u globalu doima kao da su tek polovične. Nema nikakvih instrumentalizacija, solo dionica, breakova, efekata, ama baš nikavih kompozitorskih domišljatosti. Neki od glazbenika su u ovom slučaju bili prisutni samo da odsviraju par tonova, te sve u svemu, malo je toga iskorišteno od prateće infrastrukture.

Lirika i vokalna izvedba su vrhunski, ali glazba je minorna, zapostavljena i bačena u zapećak.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/12/2012

PS: Ovaj Cd će uskoro slušati Mario Stipanović iz Velike Gorice.