U samo nekih mjesec dana Tearpalm se razbudio nakon trogodišnje diskografske pauze i objavio čak 4 izdanja, a ovaj album je plod kolaboracije sa Pitijem, gitaristom slavnog Goribora. Međutim, koliko god simpatizirali obojicu autora, ovaj njihov produkt je pomalo razočaravajući. Stiče se utisak da je uz svu zamišljenu shemu ta njihova suradnja jedino uspjela u plesnoj kompoziciji "Gaia rock" gdje je Pt odsvirao gitaru u svojem poznatom maniru s puno solaža i improvizacija, dok je u preostalih 6 brojeva njegov gitarski posao zamijenjen uglavnom elektronskim ambijentima s rijetkim gitarskim izletima koji se svode na tek jedva primjetne ambijentalne detalje.

Album ima ukusno dizajniran omot koji ukazuje na naslov i sam sadržaj - putovanje bespućima, a na plafonu izlaska iz tunela auto-puta nalazi se jedan od grafičkih prikaza qliphotha, ljuske, negativnog ogledala postojanja i neka od imena koja njima vladaju. Ima veze sa nazivima dvije skrivene pjesme i sa napuštanjem qliphotha, simboliziranog tunelom na omotu. Shodno tome te dvije posljednje 'sakrivene' kompozicije "Golachab" i plesna "Geburah" su uzete iz motiva kabalističkog stabla drva života. Stoga se samo po sebi nameće da je osnovna ideja došla od Tearpalma, zanesenjaka sa ezoterijom, te radovima Coil i pokojnog Petera Christophersona. A to onda dobro znači da su sve karte otvorene dajući mašti na volju gdje nema nekih strogih glazbenih zakona ili pridržavanja određenih načela, pa je tumačenje ovog albuma prepušteno individualnoj percepciji pojedinca.

Otvorivši ga sa gotovo 20 minuta dugačkim ambijentalnim komadom "Gaia" koji u prvih par minuta podsjeti na Lustmorda, ipak se stvari vraćaju na ono mjesto kome je neprikosnoveni temelj čuveni Coil album "Musick To Play In The Dark". Elektronske harmonije putuju tokom cijelog albuma razvijajući u nekim dijelovima i strukturnu minimalističku igru Steve Reicha (kratka svemirska impresija "Zvezde samo čičkovi su") uz poneki noise efekt ili lagani trip-hop tempo (primjerice "Sakriven II").

Od Tearpalma se redovito dobivao sličan materijal, no kako se ovdje očekivala uobičajena Pitijeva gitarska manira bluesera i psihodeličnog rockera, ona je posve potisnuta na uštrb elektronskog zvuka i laganog, u nekim momentima (pre)tihog sofisticiranog instrumentalnog jednosatnog djela. Fino ga je poslušati, ali to nije ono što se od Pitija traži. Gitara mu najbolje stoji.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/11/2012